Obećao si da ćeš uvijek biti sa mnom. Kada osjetim da ne boravim u Tvojoj blizini, ljutim se jer si mi daleko. A kasnije shvatim, ja sam otišla od Tebe. Jer Ti si uvijek dobar i nikad ne kršiš svoja obećanja. A ja, kao da ne mogu shvatiti da je SVE što od Tebe dolazi za mene dobro i Ocu ugodno.
Jutrom najviše osjetim Tvoju blizinu. Dao si mi novu priliku, još jedan dan, već si mi oprostio sve što je bilo jučer. Očituješ mi se i u spokojnosti mraka i u radosnoj nadi jutra. U ljubavi osobe koju si stavio kraj mene i u cvrkutanju ptica. Čim se ustanem, pozivaš me da ti služim na konkretan način. Govoriš mi: “Važna si mi baš takva kakva jesi. Imaš posebnu svrhu i baš ti mi danas trebaš za ove situacije i ljude koje ću ti staviti na put. Ja ću te voditi.” Jutro prolazi, a ja, poput malog djeteta, zaletim se i potrčim sama, zaboravim da mi treba Tvoje vodstvo.
Dan je već odavno počeo, ja sam ispred Tebe i polako zaboravljam da si me Ti doveo ovim ljudima, ovim situacijama, ovim poslovima. Borim se, griješim, brinem, imam puno zamjerki za svijet, za druge i za sebe. Ne ide mi glatko i osjećam da moj rad nije blagoslovljen. Svaki put kada me situacija jače pogodi ili kada osjetim po savjesti da sam baš zalutala, tražim Tebe i predajem ti situacije nazad. Sve ono što si ti namijenio za nas, da zajedno prolazimo, ja ti vraćam kad sam već pokvarila. I žao mi je i kajem se. Znam da si me po svemu tome htio poučavati i usavršavati, ali ja sam brzopleta i tako brzo zaboravim da ništa nema smisla bez Tebe. Ti si sretan što sam se sjetila da su sve te situacije i ljudi pa čak i ja sama, svi smo mi Tvoji. Sjetila sam se kome trebam doći. I raduješ mi se, bez obzira na sve. Ne shvaćam to, zar ne bi trebao biti ljut?
Večer je stigla, dan je na izmaku, a na izmaku su i moje snage. Mislima mi prolaze sve situacije dana, sve moje greške, sve Tvoje milosti koje sam uspjela primijetiti (a sigurna sam da ih je bilo još). Nema se više što učiniti, današnji dan se više neće ponoviti i već je prošao. Toliko toga sebi predbacujem i sad već mislim da si me napustio. Nisam ti bila dobro dijete danas. Osjećam da ne zaslužujem Tvoju ljubav i blizinu. A Ti, Ti mi ju svejedno nudiš i zoveš me. Kad prestanem sa samosažaljenjem i durenjem, osjetim da mi trebaš. I to je jače od svih mojih grijeha i propusta. Trebaš mi. Tražim te i ruke pružam za Tobom. Poput djeteta koje na kraju dana samo želi majčinu blizinu, zaboravljajući sve situacije koje je majka morala proći zbog djeteta u tom danu. Kao da ništa nije bilo, Ti me grliš nazad i govoriš mi: “Ti si moje dijete i ja te ljubim. Dragocjena si mi. Dao sam svoj život za tebe i gledam te svaki dan kako rasteš. Nitko te ne može oteti iz mojih ruku…”
Dok si mi govorio, zaspala sam, a Ti si me pokrio svojim blagoslovom. Primio si svu moju molitvu i žrtve dana i, kao ponosan roditelj, stavio si ih na vidljivo mjesto i smiješio se. A ja mogu bezbrižno spavati. Da imaš frižider, moja bi slika tamo bila, zajedno sa zadnjom situacijom koju sam ti predala. I, poput djeteta, sigurna sam u Tvoju ljubav. I ja ću nastojati Tebe ljubiti, cijeli svoj život. Amen.
Marija Brkić