dijete

Ti, koji čitaš. Vjeruješ li da te Bog voli? Vjerojatno odmahuješ rukom kolutajući očima uz smijeh pitajući se zašto ti netko uopće postavlja takvo, valjda već banalno, pitanje na koje si odgovor usvojio u djetinjstvu. ”Pa naravno da me voli.”
Ili možda ipak pogled skreneš u stranu pitajući se vjeruješ li više u to, sad kad si odrastao.  Sad kad više ne vidiš nevinošću djeteta. Zašto se vraćaš Bogu samo kad zagusti?

Vidiš, kad smo bili djeca, bilo je puno lakše prihvatiti Božju ljubav. Tad još nikom ništa nismo skrivili. Pa tad, dok si cijelim bićem živio tu ljubav, tad si bio samo dijete – razigrano, nestašno i zaprljano u kolačima od zemlje, kulama od pijeska, dijete koje je pravilo narukvice od konaca i dugmića (iz mamine njemačke kutije od ”kolača”) i likovne radove (za koje si bio uvjeren da pariraju najvećim svjetskim slikarima) prodavajući ih s drugom djecom iz ulice. Tad si bio nevin i neokaljan svijetom. Tad nisi znao na što će te sve natjerati i što ti sve loše nudi. Nisi bio očaran slikama kako je dobro i poželjno konformirati se u sliku onoga što svijet želi vidjeti od tebe. Tada si se vjerojatno većinom zamarao hoće li Tom uhvatiti Jerry-ja i hoće li DeeDee opet nešto raznijeti u Dexterovom laboratoriju. Ne kažem da i tada nije bilo patnji, no vjerojatno kao ni ostali nisi poznavao sve čari okova društva koji te u te iste ili uklopi kao neprimjetni i neznatni dio ili izopći ako im se ne želiš prilagoditi. Pa sve kreće niz brdo, a ti nisi ni shvatio da padaš. Već si na dnu. Uviđaš da nekom čudnom logikom svijet nije uvijek fer i pošteno mjesto – zli ljudi mogu uspjeti, prijatelji te mogu ogovarati, zauvijek ipak ne traje toliko dugo, rodbinu koja živi da te uništi ne možeš zamijeniti, ljudi ne misle sve što kažu i ne kažu sve što misle, trud se neće uvijek cijeniti… I u hrpi razočarenja razočarenje postaje tvoj životni moto negacije svega što liči na pozitivno.

Pa navikao si da se ne nadaš. Tako je lakše. U sebi tiho, neprimjetno i svakodnevno gomilaš naslage bijesa, ljutnje zbog nepravde, tuge, ravnodušnosti, kompleksa (što od onih koje si sam stvorio, što od onih koje ti je društvo tako velikodušno poklonilo), ogorčenosti, misli da nisi dovoljno dobar, da nemaš potencijala gušeći sve i jedan talent kojeg ti je Bog podario iz straha da nećeš uspjeti, naslage straha da nikada ni za što nisi dovoljno dobar i da uvijek postoji netko bolji, naslage povrijeđenosti i rana koje si pretrpio sve do sada. Oko sebe gradiš zidove od loših emocija i negativnih uspomena, ne dozvoljavajući čak ni iskri pozitivnog da dobije na važnosti i sruši koju ciglu.

Navikli smo se usredotočiti na ono što ne ide dobro. U zbrci života koja te ne čeka ako padneš negdje u kolotečini – kako vjerovati da je svijet dobro mjesto? Kako onda vjerovati da te netko voli? A vidiš, Bog te voli upravo takvog kakav si sad. Baš u ovom trenutku, pred ovim tekstom. Voli te povrijeđenog. Voli te i usamljenog. Voli te i kad razočaraš ljude koji su ti rekli koje su tvoje ambicije u životu. Voli te i kad se ne uklapaš. Voli te i kad si nervozan, kad paničariš. Kad te nitko ne razumije. Kad sam sebe ne razumiješ. Kad te strah i kad si nepovjerljiv. Kad si lijen i nemaran. Kad se udaljiš od drugih i kad dižeš zidove. Kad Ga ignoriraš i zanemaruješ. Kad si već napola zaboravio kako se moli krunica i kada si ”stvarno, ali stvarno umoran” da moliš. Kad iz tebe isplivaju sve mane, kad padnu sve maske (doslovne i figurativne –  odjeća, šminka, tuđe predodžbe) i kad se slomiš plačući pred drugima (što užasno mrziš) ili na podu sobe (šteta tepiha).

Ako dopuštaš, podijelit ću s tobom jednu misao koju mi je davno zaboravljenom prilikom rekao jedan poznanik  –  Vrlo je važno gledati se malo češće kroz Božje oči.
Bog, za razliku od čovjeka, ne stavlja fokus na najniže trenutke, najlošije ispade i najveće neuspjehe. To što imaš mane i greške ne znači da nisi dostojan ljubavi. Naprotiv!  Zapamti – Bog te voli neovisno o tuđoj, pa čak i tvojoj percepciji o tebi. Vrijedan si. U tebi još uvijek gori plamen djetinje ljubavi za Boga kojeg u bilo kojem trenutku možeš rasplamsati (što već radiš). Da se vratimo unatrag… Vjeruješ li da te Bog voli? Da. I ja.

Josipa Šaravanja, Frama Mostar

http://frama-mostar.ba