Bogatstvo različitosti na jednom zajedničkom temelju. Tako bih opisao kave iz framaških dana s ljudima koje sam upoznavao na frami. Baš sam ih volio. Ljude i kave. Iako sam uvijek pio sok… Načimale su se tu svakakve teme. S jednom od njih počinje i ovaj tekst. Dok smo jednom tako raspravljali o životu, planovima i očekivanjima, meni ja pala na pamet jedna ideja. Rekao sam da bi bilo dobro naći ženu/muža s kojom/kojim možeš u braku živjeti franjevaštvo. Dok su se neki zamislili, jedna prijateljica je kroz šalu upitala: Šta? Prodate sve što imate i živite u šumi? Nije me shvatila. Iskreno, nisam ni ja sebe. Možda nisam znao izraziti ono što se motalo po mojoj glavi. Samo znam da me ta misao kopkala.
Zar je Franjo tako plitak da se može svesti samo na materijalno siromaštvo? Postoji li nešto dublje? Treba li moje dijete ostati bez čokolade ili žena bez haljine samo zato što ja volim sv. Franju? Trebam li se povući od ljudi da bi živio franjevaštvo? Vrijedi li franjevaštvo samo za franjevce? Mogu li u svom životu spojiti ta dva uzvišena, naizgled suprotna, puta do Boga?
Za početak, Franju i franjevaštvo ne volim promatrati kao nešto što je namijenjeno samo nekima ili odabranima. Franjo je sve bitno za svoj život izvlačio iz Isusova života i Božjih riječi, a one nisu usmjerene samo Franji ili samo franjevcima. One su usmjerene svima, čak i „poganima“.
Da bi lakše probavili svu ovu priču, idemo podijeliti Franju na dva dijela. Podijelit ćemo ga na unutarnjeg i vanjskog. Pri tome ne mislim na ono duboko i ono plitko, nego na ono duboko i manifestaciju te iste dubine. Franjine manifestacije svi znamo. Ljubio je sva stvorenja, sve ljude, a posebno one najmanje i najjadnije. Odrekao se svoga bogatstva i živio u poniznosti, siromaštvu i čistoći. Krotio je sebe i svaki svoj korak usmjeravao k Bogu.
Unutarnjeg Franju čini sve ono što ga je pokretalo. Možemo to nazvati iskrom, plamenom, motivom. Kako god želite. Ja bih koristio riječ temelj. Franjin temelj je Isus Krist. Onaj koji je napustio Dom i iz ljubavi se spustio na zemlju kao najmanji od najmanjih. Napustio bogatstvo i blagostanje kako bi trpio siromaštvo i poniženje, sve zbog drugoga, tj. zbog čovjeka. Zato Franjo voli euharistiju, zato posebnu pozornost daje Isusovom rođenju i križu, kao dvjema najvećim točkama sebedarja i ljubavi. Franjin temelj je želja za suobličavanje s takvim Kristom.
E sad… Dok imate u glavi ovaj Franjin temelj i krenete razmišljati o Božjem planu za brak, vjerojatno nailazite na puno poveznica. Cijeli taj temelj franjevaštva je isti onaj temelj na kojem je izgrađen brak. Ljubav, darivanje, služenje, odricanje, žrtva. Ne znaš na koga bi prvo pomislio kad čuješ ove riječi… na Franju ili nekog ćaću. Ne dovodi se bez razloga u vezu odnos Bog – čovjek sa odnosom zaručnik – zaručnica i ne govori se bez razloga da je brak slika Boga na zemlji. Isti je to temelj suobličavanja s Bogom kao kod Franje.
Pogledajte samo Opomene sv. Franje. Istina, namijenjene su redovnicima, ali ne mislim da samo redovnici mogu iz njih uzeti nešto korisno. Zar supružnici, kao redovnici, u središtu života mogu imati nešto osim Tijela Kristova? Zar euharistija nije uzor i izvor snage i jednima i drugima?
Zar supružnici, kao redovnici, ne bi trebali zaobilaziti zlo samovolje?
Zar muž i žena ne bi trebali biti jednaki i paziti da nitko od njih ne prisvaja prvenstvo? Zar ne bi trebali živjeti u ljubavi, natjecati se u služenju i često zbog toga nositi križ? Raditi na tome da s ponosom jedno drugome dodaju čašu vode, a ne da čaša ostaje u sredini dok oni čekaju jedno drugo na prvi potez? Kad se u čaši nalazi samo kap vode, da jedan supružnik, iako je žedan, tu zadnju kap daje drugome? (I ova misao je nastala na jednoj kavi)
Pa i u braku ima perioda kada supružnici moraju krotiti sebe.
O strpljivosti da ne pričamo. Možda je ova opomena važnija supružnicima…
Zar muž i žena ne bi trebali jedno drugome pomoći da se riješe grijeha, sve u poniznosti, ljubavi i siromaštvu duhom?
Čistoća srca, suosjećanje, djela, čuvanje, ljubav, služenje. Kao da čitam program tečaja za brak, a ne opomene upućene redovnicima.
Franjo je iznad svega ljubio Kristovu muku. Zar brak nije jedno svakodnevno i cjeloživotno Vazmeno trodnevlje? Neprestano proživljavanje težine žrtve i radosti uskrsnuća?
Ovo su općenite usporedbe, one detaljnije su još zanimljivije. Tu se već iz temelja prelazi u one spomenute manifestacije. Kao što se Franjo odriče odjeće koju je poklonio siromahu, koliko očeva hoda u staroj, već istrošenoj odjeći samo da bi njegovo dijete imalo koju majicu viška. Kao što je Franjo gladovao da bi se drugi nasitili, koliko majki je trpjelo glad samo da bi djeca bila sita. Zamislite oca koji svaki dan radi na baušteli na +40º kako bi prehranio obitelj. Isti taj otac i ista ta majka uz sve to pružaju podršku jedno drugome. Pa kad jedno zakaže, drugo u strpljivosti i poniznosti potegne. Franjevci i poˋ!
Zajedništvo mi je tu jako zanimljivo. Franjo nije htio oko sebe zajednicu. Želio je biti u samoći. Možda je mislio da se samo tako dolazi do Boga, da ga drugi samo ometaju na tom putu. Bog ima drugačiji plan. Šalje mu ljude, htio on to ili ne. Možda mu je htio reći da nije samoća smisao svega toga, da samoća nije temelj. Bog nije sam. On je Trojedini Bog. On je stvorio čovjeka i prilazi mu. Franjo nije zavolio Isusa koji odbacuje ljude, nego Isusa koji ide u susret. To je temelj franjevaštva i braka. Možda nam se nekad čini da smo zbog ljudi manje čisti. Možda i jesmo, ali bar nismo besplodni. Koliko samo ima svetih roditelja i supružnika. Sve su to tihi sveci.
E da… rad u tišini i skrovitost. Zar to nije odlika Franje i pravih supružnika koji svoje žrtve povjeravaju samo jedno drugome.
Svjestan sam da ovo nije potpuna priča. Ima tu razlika u praksi, tj. u spomenutim manifestacijama dubine. Ne bi se inače moglo razlikovati. Znam da franjevcima treba više tišine i samoće. Zbog oslobođenosti od obveze uzdržavanja imaju više vremena za molitvu. Zato su sposobni brinuti se o nekim drugim potrebama neke druge „djece“. Brak je često pun zvukova. Bogu hvala na tim zvukovima.
Ali sve su to različiti način izražavanja iste potrebe, ispunjenja iste čežnje.
Kao kad gledaš policu sa čipsevima u prodavnici. Imaš veće, manje, slane, s paprikom, rebraste, štapićaste, a unutra je zapravo sve isto. Kompir kˋo kompir.
Kao što sam rekao na početku…
Bogatstvo različitosti na jednom zajedničkom temelju.
Luka Rezo