Bio je to period… preživljavanja. Srednja škola. Dvije srednje škole. Bilo je dosta tjedana kada bi mi dan izgledao ovako: ujutru praksa u bolnici, popodne medicinska škola, navečer glazbena škola. Kući sam svaki trenutak koji sam imala provela spavajući, jer tad mi je san bio potrebniji od hrane i povezivanja s obitelji. Samo je trebalo preživjeti. Većina događanja iz tog perioda mi je u crnilu: ne sjećam se većine svojih nastavnika, nekih ljudi koje sam tad upoznala, nekih situacija. Kad nemaš zadovoljene temeljne potrebe, nije ti toliko stalo da radiš na svojoj izgradnji ili duhovnosti. Ali lude svijeta izabra Bog…
U osnovnoj školi stvarale su se neke rane u mom životu, ali kad ne znaš za bolje, prihvaćaš to s lakoćom i ideš dalje. Pogotovo ako i u tom periodu imaš i glazbenu školu i trening. Tko ima vremena za nošenje sa svim onim negativnim?
U srednjoj školi, preživljavanje, koje mi je ostavilo taman ono malo volje i slobodnog vremena, vremena koje sam odlučila provesti na Frami. Ako cvijet može narasti u pukotini betona, mogu i ja u tom periodu. Doduše, teško, a i prolaze ljudi koji često gaze i ne opažajući tu pukotinu u kojoj sam imala priliku rasti. Razna prijateljstva, aktivnosti, radovi po grupama, komunikacija, prilika za osobnu i zajedničku molitvu, ali prije svega: formiranje vlastitog odnosa prema Bogu. Frama me hranila (u svakom smislu) i podsjetila me da u meni ima života, da taj život ima neki smisao i da je taj smisao veći od mene same. Zahvaljujući duhovnom asistentu, imala sam priliku hrvati se s Bogom, poput Jakova. Ime Jakov u Starom Zavjetu znači “varalica” i on je bio onaj koji izbjegava obiteljsku prošlost. Ja sam se uistinu osjećala kao varalica, jer nisam znala tko sam, a nisam ni htjela znati – tu bi se sigurno našlo puno toga na čemu trebam raditi. Ovim putem se ispričavam duhovnom asistentu koji se tada našao tu, s kojim sam se svađala, borila, razgovarala, raspravljala – i hvala ti što si bio duhovni autoritet koji je bio otvoren za dijalog.
Nakon te borbe, Jakov dobiva novo ime: Izrael, onaj koji se bori s Bogom. Velika je to stvar, od varalice postati netko tko se bori i otkriva svoj identitet, onaj prvotni identitet koji samo Bog poznaje. A moj prvotni identitet bio je izranjen i to je bilo tužno i za vidjeti (poput Jakovljevog šepanja), a kamoli za čeprkati po tome. U periodu tog čeprkanja, došlo je vrijeme da se naš duhovni asistent oprosti od nas. Svi su dobili neku rukom napisanu poruku, a moja nije sadržavala neke smiješne situacije ili riječi zahvalnosti. Moja razočaranost prešla je u razmišljanje, razmišljanje koje se pretegnulo u godine koje su slijedile.
“Uskrsli Krist se pojavio s ranama. Ne boj se!”
Stani i ti malo sa mnom nad ovim riječima.
Dođi kakav jesi. Dođi izranjen. Dođi kao varalica. Kao nezrelo dijete koje traži svoj put. Bog sve to prihvaća, Bog sve to zna i Bog je veći od svega toga. On će te podsjetiti tko si, On će ti dati novo ime, On će iz tebe izroditi velike stvari. Ti samo dođi, ne moraš se presvlačiti, šminkati, srediti. Ta vanjska slika svakako nije tvoja bit. Tvoja bit je da si ljubljeno dijete Božje, nikad ostavljeno, nikad bezvrijedno, nikad toliko daleko da se ne možeš vratiti. Pojavi se, upusti se u borbu, sjeti se tko si i vidjet ćeš: po ranama su ga Njegovim prepoznali. Njega, proslavljenog živog Pobjednika. I tvoje rane su dio tebe. Ne prekrivaj ih. Dopusti Bogu da ih preobrazi i preko njih te blagoslovi. Ali prije svega, u ovoj Korizmi, dođi kakav jesi.
Marija Brkić