Sjedim u gornjoj bazilici. Divim se čudesnoj igri boja koja nastaje probijanjem sunčeve svjetlosti kroz oslikana stakla – vitraje. Tek kad ih sunce obasja njihova ljepota dolazi do punine. Tako je i sa mnom. Tako je i s Franjom. Tek kada Božja svjetlost i ljubav obasjaju ljudsku dušu ona počinje svijetliti. Isijavati. Privlačiti. Zato Franjina duša i danas svjedoči. I danas poziva. I kad čovjek iskusi tu ljepotu bude mu teško vratiti se u realnost života. Uvijek mi teško padne rastanak s Franjom. S Asizom. Puno misli se vrti po glavi u tim posljednjim trenucima. Ali jedna je dominantna – zahvalnost. Zahvalan sam na mom drugom domu, na kamenom umbrijskom gradu na gori. Zahvalan i na tom ludom Božjem zanesenjaku koji mi svakodnevno pokazuje put do Krista. Zahvalan sam jer smo postali braća. Zahvalan na svjetlosti njegove duše koja me obasjava Božjom svjetlošću. I gledajući te neopisive boje, razmišljajući o Franjinoj privlačnosti pun osjećaja zahvalnosti sjetih se jednog predavanja o vitrajima patuljaka na ramenima divova iz katedrale u Chartresu. Slika je to koju sam uspio povezati s našim hodočašćem. Naime, četiri vitraja prikazuju četiri patuljka – slika četiri evanđelista koji sjede na ramenima divova – slika četiri velika proroka. I mi smo kroz naše hodočašće sjedili na ramenima našeg duhovnog gorostasa, diva iz Asiza.
Taj maleni brat nas je dizao u visine kako bi bolje pogledati na ovaj svijet. Na vlastiti život. Dopustio nam je da sjedimo na njegovim ramenima, nama malim patuljcima, i učio nas da gledamo na svijet iz Božje perspektive, Božjim očima. Učio nas je naš brat da se isplati živjeti za Krista. Učio nas je da je ljubav najbrži put do Njega. Učio nas da i kad puta nestane ljubav nastavlja koračati. Učio nas je da smo u ovom vremenu i svijetu samo putnici prema vječnoj Domovini. Kratko smo ovdje. I sve će brzo proći. Prebrzo. Kao i ovo hodočašće. Kao i ovo naše životno hodočašće. Na kraju će to postati samo jedna mala crtica između godine rođenja i godine smrti na našem grobnom humku. Ali, Bog ostaje. Bog nas čeka. Želi da s njim provedemo cijelu vječnost. Želi da već danas počnemo živjeti predokus raja. Želi da živimo u njegovoj prisutnosti. Tek kad dođemo u Isusovu prisutnost, tek kad ga počnemo slušati možemo biti zaneseni njegovim naukom. On nas ne želi prisiliti da ga upoznamo. Ne želi kao lopov upasti u našu kuću. Iako ima vlast nad našim životima, on stoji ispred vrata i kuca. Ta vrata samo ti možeš otvoriti. Čeka te. Želi da mu otvoriš. Želi da donese mir i sreću u tvoju kuću. Želi uništiti sve zlo, očistiti svu nečistoću. Želi da ga i ti upoznaš i prihvatiš kao svoga Boga. Želi da i tvoja duša postane prozirna kako bi Božja svjetlost kroz nju obasjala ovaj svijet.
Iskreno se danas zapitaj tražiš li priliku da vidiš Isusa? Čezneš li za njim? Čezni za njim radi ljubavi. On jedini može ispuniti tvoje najdublje želje. Nemoj biti nesretan tražeći mir i sreću na krivim mjestima. Čezni za jedinom puninom. Čezni za svojim Stvoriteljem. Neka se tvoja čežnja pretvori u molitvu. Neka tvoja čežnja traje cijeli dan, cijeli tvoj život. Čezni za onim koga tražiš i traži onoga za kojim čezneš. On se otkriva onima koji ga traže čista srca. Samo budi strpljiv. Jer duhovni život mora biti neprestano življen. A ne samo jedan dio dana. Zato čezni za njim neprestano. Zaljubi se u Isusa. Onda će se cijeli tvoj život pretvoriti u molitvu. Baš kao Franjo ti ćeš prestati moliti, ti ćeš postati živa molitva.
Trznuh se iz molitve. Morao sam poći. Čekaju me. Dalek je put do kuće. Još dalji je put do moga srca. Jedan dio sigurno ostaje blizu Franjinog srca. A s drugim dijelom želim se vratiti svojoj svakodnevici, dragim ljudima s kojima dijelim svoju hodočasničku stazu prema Domovini. S još više ljubavi želim služiti i ljubiti. Franjo mi je pokazao svojim primjerom. I kao da sada moje hodočašće tek počinje. Sada trebam sići s ramena našeg diva i poći u nesigurnost. Sada trebam početi sam hodati. Sada trebam odrasti i postati div koji će neke nove patuljke nositi Kristu. Baš kao što je nas Franjo nosio. Jer u nošenju patuljaka krije se svetost.
Učimo od Franje koji je i nas ovih dana nosio prema Kristu. I kad se umorimo uvijek se svom divu vraćajmo da nas opet ponese na svojim ramenima. I ponovno pokaže put do Krista.
fra Marko Galić