Naslov glasi tako kako glasi. Nisam smislio bolji. Zato imam potrebu nešto napomenuti, čisto da ne dođe do zabune. Namjera ovoga teksta nije neko teološko umovanje ili biflanje eshatoloških učenja. To će oni učeni…
A mi, svakodnevni ljudi, razmišljat ćemo o onom što je svakodnevno. Bacit ćemo oko na živote, na ono praktično, vidljivo golim okom i protokolirano domaćom glavom.
Do prije koji dan smo proživljavali razdoblje korizme. Sve znamo. Riječ je o razdoblju promišljanja, vanrednog odricanja, pustinje, kajanja, muke, patnje, preispitivanje, umiranja. Sakramenti se dijele na sve strane. Ispovijeda se i pričešćuje. Pobožnosti cvjetaju. Obilaze se bolesnici, stari i nemoćni. Humanitarne udruge nam serviraju siromahe kao na dlanu, naše je samo da kažemo „da“ i učinili smo djelo milosrđa. Organiziraju se tribine, predavanja i seminari – uživo i online. Ispunjaju se one odluke o molitvama, zavjetima i odricanjima koje smo donijeli mjesec dana prije same korizme, uz pomoć prijatelja i one: Šta ćeš ti za korizmu?
Prošla je korizma. Došao je Uskrs. Bogu hvala. Na sam dan se malo pojelo, popilo, štogod zapjevalo.
Što sada?
Naučili smo živjeti korizmu, pustinju, patnju. Nije lako, ali je bar poznato. Samo treba pratiti već davno stvorene obrasce. A što je s uskrsnućem? Kako se to živi? Za takvo nešto još nismo smislili društvene obrasce. Kako ga možemo učiniti vidljivim u našoj svakodnevici? Postoji li nešto više od vesele naslovnice na novom broju Katoličkog tjednika ili Glasa koncila, odnosno članka Deset činjenica o Uskrsu na jednom katoličkom portalu?
Prije par dana se u jednom društvu načela zanimljiva tema. Pričali smo o problemima u muško-ženskim odnosima i kako ih netko pokušava riješiti. Nakon dugog razgovora, jedan je prijatelj pitao prisutni par: Kako se vi veselite? Nastade muk. Zar se tu ima što reći? Sretni smo dok ne dođe sljedeći problem o kojem treba razglabati. Možda sebi ne dopuštamo radost, veselje, Uskrs. Možda se ne možemo pomiriti s tim da je prošlo razdoblje patnje. Možda ne vjerujemo u uskrsnuće… Možda je u tome stvar. Možda je ljudima u krvi da svu svoju pažnju usmjere samo na rješavanje problema, na patnju i muku. Ako ćemo iskreno, to je svima bliže. Možda se zato uskrsnuće doživljava samo kao prazan prostor između dvije patnje. Pa koja domaćica dan nakon Uskrsa nije izgovorila: Ajde nek je i ovo protutnjalo. Nešto je protutnjalo i sada slijedi razdoblje obične svakodnevice, do nekog sljedećeg tutnja.
Dakle, razdoblje Uskrsa je nešto svakodnevno, nešto što nije vrijedno veće pažnje. Je li Uskrs nešto svakodnevno?
Možda je stvar u tome što je uskrsnuće toliko veliko i neshvatljivo da jednostavno nemamo načina za izraziti nešto takvo. Treba li onda biti tišina? Treba li se samo skameniti pred tolikim čudom?
Idemo malo zaviriti u Bibliju. Isus nakon uskrsnuća šalje jedne da prenesu vijest drugima. Eto odgovora na zadnja dva pitanja. Nema tišine i nema zadržavanja.
Ako pročitamo još štogod, vidjet ćemo da Isus nakon uskrsnuća s učenicima čini puno svakodnevnih stvari. Priča običnim jezikom, koristi svakodnevne pozdrave, objeduje s njima, roštilja, staje posred njih, kao izraz bliskosti. Možda uskrsnuće i jest nešto svakodnevno, neka uzdignuta svakodnevica. Isus nakon uskrsnuća ne žonglira zvijezdama, jer su zvijezde već od stvaranja njegova majstorija. Ne blista kao filmska zvijezda, nego želi obasjati običnog siromaha koji prođe pored njega. Pa pogledajte samo to tijelo. Tijelo je nešto svakodnevno, uskrsnućem je ostalo svakodnevno, ali onako svakodnevno kako je bilo u izvornoj Božjoj zamisli. Uskrsnuće tako nije samo jedan spektakularan događaj, nego događaj koji napominje da je ono svakodnevno zapravo uzdignuto i spektakularno. Možda u tome i je caka. Naša cjelokupna stvarnost treba uskrsnuti. Možda smo, žudeći za nekim velikim čudima, zaboravili na one najjednostavnije stvari. Možda više ne prepoznajemo da su bića koja je Bog stvorio zapravo još u Bogu. Treba uskrsnuti naš pogled na ono dobro što imamo. Treba uskrsnuti naša zahvalnost. Trebamo uzdignuti male i jednostavne situacije, geste, stvari. Ne zato da bi u nedostatku većega postali naviknuti na malo, nego zato što je Bog stvorio to što je malo i jednostavno, a zaboravljeno.
Isusov grob nakon uskrsnuća ostaje ista rupa u stijeni, kao što je i prije bila. Ovaj puta je samo obasjana, uzdignuta svjetlom.
Žudimo vidjeti zemlju meda i mlijeka, a ne primjećujemo taj med, mlijeko, kruh, pršut, juhu, puru, salatu, sarmu, svinjetinu, pole, tiramisu, keks i ostalo na svome stolu.
Maštajući o nekoj bajkovitoj ljubavi, zaboravili smo pozdraviti tetu za blagajnom, poljubiti nećaka/nećakinju, izgovoriti nečije ime uz neku pohvalu…
Fabrice Hadjadj šaljivo kaže da je Isus već učinio da vuk prebiva s janjetom, a ris leži s kozlićem jer šalje svoje učenike kao janjce među vukove, a njemu daje da vjerno liježe sa svojom ženom.
Živi li se ovako uskrsnuće?
Luka Rezo