Kroz ovogodišnju korizmu smo održali par susreta likovne sekcije na kojima smo svojim trudom i marljivim rukama stvarali rukotvorime. Te rukotvorine smo prodavali na Uskrs poslije misnih slavlja. Prodajom pisanica i jaja koja su naši framaši bojali i pravili od salveta, čestitali smo Uskrs župljanima.
Naše rukotvorine su posebno oduševile one najmlađe, djecu. Nadamo se kako smo i ove godine, unatoč ovoj pandemiji uljepšalinašim župljanima Uskrs.
Frama Bukovica
Kroz proteklih mjesec dana kreativna sekcija Frame Kočerin se redovno sastajala spajajući svoju kreativnost, maštu i osobni razvoj. Uz smijeh, radost, ali i kapljice znoja njihove marljive ruke stvorile su razne uskrsne aranžmane koji su izmamili osmijeh na lica župljana i osjećaj ponosa na mladež koju su odgojili. Na Cvijetnicu poslije rane i pučke mise ispred župne crkve na Kočerinu framaši su prodavali svoje ručno rađene ukrase, a sav prikupljeni novac išao je u fond za izgradnju Samostana sestara Klarisa u Zagrebu, koji je stradao tijekom potresa.
Sav trud i želju da pomognu sestrama nadopunili su i članovi OFS-a koji su zajedno s framašima prije već spomenutih misnih slavlja prodavali i maslinove grančice. Veliki odaziv župljana i svi prodani ukrasi znak su da se njihov trud i rad isplatio, a te male ručice, osmijesi na licu i srca ispunjena radošću su znak da se svaka minuta, sat i tjedan koji su izdvojili isplatio i da je sve to što čine čine za nečije dobro i da nekome izmame osmijeh i vedrinu na lice u ovom tmurnom i teškom razdoblju.
Frama Kočerin
Svi imamo dokotrljan neki kamen,
Došao je čas Tvoje proslave.
Približio se onaj trenutak zbog kojega je Riječ tijelom postala.
Djelo otkupljenja samo što nije izvršeno!
Došao je čas da Ti prijeđeš
s ovog svijeta Ocu.
Zato si i htio zasvjedočiti svoju ljubav do kraja.
Čak i pod večerom.
Dok si bio sa svojima.
Počeo si im prati noge.
Jednom po jednom.
“Gospodine, zar da Ti meni pereš noge?”
Takva bi bila reakcija svakoga od onih
koji nisu upoznali da Tvoja ljubav nema granica.
Da Tvoje milosrđe nema granica
i da se prigiba do dna samoga čovjeka.
Tu ga prihvaća,
čisti,
zacjeljuje,
rane povija
i ljubi.
Tako i meni pereš noge od svih mojih krivih koraka.
Jer i ja sam Tvoj učenik, Učitelju!
Slušam Tvoje riječi i promatram Tvoja djela;
i ja sam Tvoj učenik, Učitelju!
Daješ mi priliku da kao Tvoj učenik
krenem ispočetka, Učitelju!
Daješ mi primjer da i ja tako ljubim
Tvoje učenike, Učitelju!
Da i ja tako perem noge drugima
kada čine krive korake u mom životu.
Da opraštam kako Ti meni opraštaš.
Na nogama više nije bilo ni traga prašini.
To je pravo opraštanje.
To je prava ljubav.
Svjedočiš je do kraja.
Prekidaš šutnju riječima:
“Dječice, još sam malo s vama.”
I odjednom, sve što smo do sada radili
dobiva novu dimenziju.
Kako misliš da si još malo s nama,
a obećao si uvijek biti tu?
Zar odlaziš nekamo?
“Ljubite jedni druge!
Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge!”
Ne odgovaraš na pitanje,
jer je odgovor nevažan.
Važno je naučiti od Tebe
ono što još nije naučeno:
Ljubiti do kraja.
Kako Ti to činiš prema nama,
tako trebamo mi prema drugima.
Ali, još si kratko s nama!
“Neka se ne plaši srce vaše!”
Tako dobro poznaješ naša srca
i znaš što nam je potrebno.
Znaš da smo u strahu
jer si još kratko s nama.
A baš smo se navikli na Tebe.
I to je problem.
Postao si nam navika.
Zato si još malo s nama.
Nismo zavoljeli Tebe
nego to što si s nama.
Zato si još malo s nama.
Kao pravi poznavatelj čovjeka
i njegove ostavljenosti i usamljenosti,
govoriš one tako potrebne riječi:
“Neću vas ostaviti same,
doći ću k vama!”
Kakva utjeha!
Koje olakšanje!
Bez Tebe se tako lako izgubimo,
zalutamo,
krenemo svojim putem
i zaboravimo kako se vratiti Tebi.
Zato ćeš Ti doći k nama!
Ali nas ne ostavljaš prazne
nego u naš nemir unosiš one svoje riječi:
“Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!”
I pozivaš nas:
“Ustanite, pođimo odavde!”
Već jasno vidimo da ni Tebi nije lako.
Strah je i Tebe ovoga što dolazi,
ali ne želiš nam o tome govoriti.
Pronalaziš snagu da nam i sada dadneš utjehu.
Iskazuješ nam ljubav do kraja.
“Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje!”
Želiš sada s riječi prijeći na djela.
I odmah nam pokazuješ smisao onoga što se tek ima dogoditi.
Jer nećemo shvatiti, nećemo razumjeti,
nećemo vidjeti smisao onoga što se događa.
Zato nas, Učitelju, pripremaš.
Dok dolaze do Tebe da Te privedu,
Ti se sam predstavljaš i govoriš:
“Ja sam (onaj koji jesam)!”
Te riječi odzvanjaju kroz cijelu povijest
odnosa Boga i čovjeka.
Ipak, ovdje ih nisu prepoznali oni koji su ih čuli.
Nisu razumjeli.
Kako su i mogli, kad ovo sve nadilazi sve nas.
Čovjek nije navikao na ovoliku Ljubav.
Zato nije razumio.
Zato nije znao što čini.
I tako se
“Sin Čovječji predaje u ruke grešničke.”
Slobodno i iz ljubavi. Za ljubav.
Nakon cijele noći laži i presuda,
izvode Te pred nas.
U noći su djela slabo vidljiva.
U svjetlu sve biva razotkriveno.
I djela koja su se događala
i oni koji ta djela promatraju.
Tako smo i mi s Tobom,
dok imaš priliku biti slobodan,
ako mi tako odlučimo.
“Ne toga, nego Barabu!”
To je bila naša želja,
naša odluka, Učitelju.
Ne toga nego Bar abbu.
Birali smo između
Sina Očeva i sina očeva.
Odabrali smo svoju slobodu.
Zato smo Tebe stavili u uze
svoga grijeha i svog zla.
U uze svoje slobode.
Da bismo mi bili slobodni,
Ti to ne smiješ biti.
Zato Bar abba. Sin očev.
I odjekuje Tvoja tišina
kojom prihvaćaš našu slobodu.
Odjekuje ta Tvoja nesebična tišina
koja samo govori: “Gledaj kako te ljubim!”
I odjekuje Tvoja tišina dok strpljivo nosiš
naš križ na svoju Kalvariju.
Grliš ga kao da je samo Tvoj
dok sve činiš novo!
U takvoj prihvaćenosti si
postao jedno s križem.
Sada ste neodvojivo povezani.
On je Tvoja sudba i Ti njegova.
Jedan bez drugoga ne možete ostvariti
ono što se treba izvršiti.
Unatoč tome, Ti si i dalje Učitelj.
“Majko, evo ti sina!
Sine, evo ti majke!”
I sada daruješ.
Potpuno slobodan.
Ono što ljubiš.
Onima koje ljubiš.
Nije prošlo puno vremena,
uzeo si ocat i rekao:
“Dovršeno je!”
Prignuo glavu
i ispustio duh.
Ocat nije bio potreban Tebi.
To je bilo za naš spas.
Tu su oprane ruke
onih koji su Te doveli do Golgote,
koji su Te privezali i pribili na križ.
U tom octu bila je sva zloća svijeta.
I želio si da to postane dio Tebe,
da s Tobom na križu umre.
I nastupila je velika tišina.
Strah nas je povukao u sebe same.
Zar si već otišao?
Zar je ono malo tako kratko trajalo?
Zar si ovako morao otići?
Da ne bismo ostali samo na površini;
da strah ne bi prevladao;
da možemo barem malo razumjeti
dopustio si još nešto:
da Ti kopljem probodemo bok
kako bismo ušli u Srce
te Ljubavi koja je toliko ljubila.
Kako bismo ušli u otajstvo
same Ljubavi koja je za nas prihvatila umrijeti
kako bismo mi mogli živjeti.
Sada možemo pristupiti
tome otajstvu.
Od njega učiti;
od njega živjeti
i k njemu uvijek ići.
Zasvjedočio si svoju ljubav
prema nama do kraja
i onda si otišao.
Dok je još bila tama
Marija Magdalena je ugledala odvaljen kamen s groba.
Nije htjela da drugi znaju
da ide na grob plakati.
Htjela je biti sama s Tobom.
Ali nije našla Tebe
nego kamen odvaljen s groba.
Žurila je k onima koji su bili s Tobom
da im javi da Te nije našla.
Da ne zna gdje su Te odnijeli.
I oni su potrčali k Tebi.
Još nisu upoznali Pisma.
Zato trče.
I oči i srce žele vidjeti.
Onaj drugi uđe i povjerova.
Jer Te nije vidio – povjerovao je.
Jer je vidio složeno platno i povoje – povjerovao je.
Od toga i ja danas živim.
Nakon toga susreta čujem, poput Marije,
kako me zoveš imenom.
I tu Te prepoznajem.
Jer Ti poznaješ mene.
I priznajem Te Učiteljem.
Učiteljem i Gospodinom,
jer Ti to i jesi.
Mogu li sada poći s Tobom?
“Idi i javi mojoj braći da ću ići pred njima..”
Mogu li poći s Tobom, Učitelju?
Bez riječi si i ovaj put.
U pamet mi dozivaš one svoje riječi:
“Ja sam Put, Istina i Život!”
Učitelju, za Tobom ću kamo god Ti pošao!
fra Nikola Jurišić
Gledajući ljudskim očima možemo reći da je Krist ovdje na zemlji doživio svoj poraz. Sav njegov nauk, čudesa, njegova djela bila su izrugana i popljuvana od strane svjetine koja je vikala: “Raspni ga!” Okrunili ga trnovom krunom, razapeli i ubili našeg Gospodina.
Na prvi mah čini se da je zlo pobijedilo dobro, da je laž uništila istinu i da je tama porazila svjetlo. I sve je to zapečatila stijena na Grobu. I upravo u tome i jest ljepota! Sve staro mora umrijeti da bi započelo novo. Sjeme mora pasti u zemlju, ući u tamu, umrijeti da bi urodilo plodom. To nam je tako lijep i snažan poticaj da svoje grijehe, zle sklonosti, ružne navike, sve propuste razapnemo na Golgotu i položimo u grob. Jer samo tako možemo početi iznova. Kad umremo sebi tek smo se onda sposobni roditi za novi život.
Ne možemo činiti iste stvari, a očekivati drugačije rezultate. Moramo mijenjati svoju svakodnevicu i svoje navike. A Krist nam je upravo danas pokazao kako je samo on kadar graditi na našim ruševinama i kako je samo on sposoban od mrtvoga i usahloga učiniti živo i svježe! Na klimavom i prestrašenom Petru gradi svoju Crkvu, a grešnica prva nosi Radosnu vijest!
Neka nam ovaj Uskrs bude poticaj da pustimo Gospodina u svoj život i dopustimo mu da gradi na našim slabim i krhkim temeljima. Jer On to može! On našu slabost pretvara u jakost!
Sveti Franjo znao je svoj križ nasloniti na Kristov križ; svoje rane na Kristove rane i svoje boli dati Onome koji najbolje zna što je bol. Neka nam primjer svetoga Franje bude poticaj da duboko u srcu nosimo istinu da svaka patnja i bol, svako trpljenje imaju smisla jer je stiglo Jutro Uskrsa! Jutro koje nosi novi život.
Neka vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!
Fra Marin Karačić
Dragi framaši i svi čitatelji dobre volje!
Nadam se da ste sinoć sudjelovali na misi uskrsnog bdjenja. Svaka misa je posebna i u svakoj nam se daruje čitav Krist – i po Riječi i po Kruhu. No, sinoćnje bdjenje s razlogom se već od starine naziva „majkom svih bdjenja“. Bogatstvo obreda koji se, uz popratne dijelove, sastoji od četiri cjeline – službe svjetla i riječi, krsne i euharistijske službe – u čovjeku bude ono pitanje kojim kod Židova počinje pashalna naracija, a mi smo ga s punim pravom preuzeli, potaknuti upravo vazmenom noći: „Zašto je ova noć drukčija od svih drugih noći?“.
Dok budete čitali sljedeće retke preporučujem uzimanje stanki. Slobodno zastanite na nekim dijelovima kako bi sjećanje istinski odjeknulo u vašim srcima i u njima se nastanilo s ciljem preobrazbe života po Kristovu uskrsnuću.
Sinoćnji obred započeo je službom svjetla, kada se pred crkvenim vratima pali uskrsna svijeća, jedan od najsnažnijih simbola Isusa Krista. Sjeti se, svećenik je nije upalio upaljačem. Da bi ju upalio prethodno je morao pripraviti prirodnu vatru. Za to je morao izdvojiti vrijeme, pohoditi majku prirodu, pripraviti drva i malo se više nego obično potruditi. Zato, u ovom prvom koraku razmatranja o uskrsnoj svijeći, zastani! Postani svjestan da si za stvaranje velikih stvari pozvan potruditi se i izdvojiti svoje vrijeme. Postani svjestan da se velike stvari u životu neće dogoditi jednim zamahom palca, niti da će se riješiti pet do dvanaest. Velike stvari traže pomnu pripravu. Poziv koji nazivamo životnim počinje se stvarati i pripremati izdaleka. Svaki mali koračić učinjen na tom putu vrlo je dragocjen jer taj već pripravljeni put ravna, svaka prolivena kap znoja bistri nam obzorje sklono zamućivanju, svaki mučni zamah ruku, intelektualni kao i molitveni napor čine nas spremnijima za odigravanje onih velikih utakmica. Konačno, u moru vještačkoga i umjetnoga, zahvali za Uskrs Bogu na majci prirodi, svim njezinim bogatstvima. Od prirodnoga ognja pali se svijeća napravljena zahvaljujući pčelinjem radu. I Bog je na početku uzeo tvar – prah zemaljski – i stvorio čovjeka. I Bog je ono što je odvijeka naumio s čitavim stvorenjem započeo izdaleka, nekad davno. I Bog je svoju veliku utakmicu pomno pripremao tijekom čitave starozavjetne povijesti spasenja. Konačno, i Bog je uzeo tvar – tijelo – da bi po Kristu postao čovjekom i po tom tijelu donosio ljudima svjetlo.
I dok se vani palila svijeća u crkvi bijahu ugašena sva svjetla. Sve je bilo u tami dok preko praga nije prešlo svjetlo Uskrsloga. Jedna svijeća unosi svjetlo u tamu. Jedna svijeća izgara da bi svima od njezinog svjetla doteklo. U Hvalospjevu svijeći pjevamo: „Njezin je plamen podijeljen drugima, ali ga ustupljeno svjetlo nije umanjilo“. Svijeća se dijeli i pritom ne gubi od svoje biti. Izgara i izgarajući se skraćuje, ali ostaje uskrsna svijeća. Njezino izgaranje i skraćivanje omogućuje svjetlost na nekom drugom mjestu. Netko drugi gori i svijetli zahvaljujući ovoj svijeći. Tako uskrsna svijeća postaje dio života jednoj drugoj svijeći. Krist koji za nas izgara nastanjuje se u nama kada primimo od Njegovoga svjetla. I tako na čudesan način ostaje s nama do svršetka svijeta, u našem životu i svakom pojedinom danu, po sjaju one jedne male iskrice za koju se samo čini da je mala.
Od jedne svijeće mi mnogi primamo svjetlo. A svjetlo primamo tako što ga jedni s drugima dijelimo. Za nadati je se da oni koji su najudaljeniji od prostora prolaska uskrsne svijeće neće biti nestrpljivi te iz džepova izvaditi upaljač kada vide da tamo nečije svjetlo već gori a njihovo još nije. Gdje god se nalazio, budi svjestan da će svjetlo do tebe stići. Nemoj se uspoređivati s onim ispred tebe. I on, poput tebe, vrši jedan obični zadatak – nestrpljivo čeka da ga svjetlo obasja kako bi ga dijelio dalje. Neće ga on dobiti više od tebe. A manje je bitno je li ga dobio prije ili poslije jer postoje radnici prve, treće i posljednje ure, i svi će dobiti jednaku plaću (usp. Mt 20). Stoga, nadam se da nisi i ubuduće nećeš posezati za „upaljačima“ nego da ćeš čekati i pritom znati da će svjetlo stići, a ti koji si ga dobio prvi nadam se da sinoć nisi i ubuduće nećeš pomisliti da je to zbog toga što si više „Bogom dan“ od nekog drugog. Uloga ti je jasna, primi svjetlo i podaj svjetlo! I još nešto! Kad se sjetiš ovih uvodnih obreda ponesi u kovčeg životnih lekcija i onu da ne možeš sam. Netko „ovisi“ o tebi i ti „ovisiš“ o nekomu. Netko će od tebe primiti svjetlo – kako je to lijepo! Od nekoga ćeš ti primiti svjetlo – zahvali na tome! Konačno, ni sama uskrsna svijeća nije baš preuzetna te sebi na pleća natovarila zadatak zapaliti svaku pojedinu svijeću. Upalila ih je nekoliko, onih najbližih, i njima povjerila tako važnu zadaću raspaliti ostale. Uvijek zastanem pred ovom tajnom Božje logike koja se očituje u povjerenju, slobodi i nenametljivosti. Niti On „sjedi u fotelji“ gledajući što činim ja, niti sam ja stvoren „sjediti u fotelji“ čekajući što će učiniti On.
Svijeće su se opet upalile pred navještaj Evanđelja, Radosne vijesti Kristova uskrsnuća. Uvijek sam se divio jednoj povijesnoj činjenici. Naime, mjesto gdje je Krist raspet, pokopan i odakle je uskrsnuo nalazilo se izvan grada. Kada je rimski car Hadrijan godine 135. razorio Jeruzalem pretvorivši ga u novi grad pod nazivom „Aelia Capitolina“, središte toga grada s poganskim hramom sagradio je upravo oko Golgote. Zašto baš tu? Zašto ne kod nekadašnjega Hrama? Ili na nekom trećem mjestu? Od Isusova uskrsnuća do 135. g. prošlo je jedno stoljeće. Ni puno ni malo. Ovisi s koliko se intenziteta određene stvari žive. U tih 100 godina prve generacije kršćana neprestano su hodočastile na Golgotu i s upaljenim svijećama u rukama (tako su prvi kršćani, judeo-kršćani, najčešće molili) slušali Radosnu vijest uskrsnuća pred praznim grobom. Očito, toliko su njihova pobožnost i stalni dolazak na ovo mjesto bili prepoznatljivi da ih se moralo zatrti pokušavajući izbrisati spomen na Kristom posvećena mjesta. No, neki tračak svjetla uvijek je ostajao u tami neprijateljskih sila. Ipak su one prolazne, za razliku od uskrsnoga svjetla koje trajno tinja i svijetli. Tako je kršćanski svijet na Golgoti ipak dočekao izgradnju bazilike Kristova groba. Ova činjenica naučila me mnogočemu. Dok držim upaljenu svijeću, pozvan sam slušati Riječ, o nju se ogledati i u život je provoditi jer, Gospodin mi je svjetlost i spasenje (usp. Ps 27). Sada znaš zašto si sinoć držao upaljenu svijeću dok se čitalo Evanđelje. Zato ga ubuduće nemoj čitati ni slušati kao neke uobičajene riječi. Riječi Radosne vijesti imaju posebnu snagu. U stanju su ostavljati trajne spomene, okupljati zajednicu oduševljenih ljudi, poticati na hrabra djela i mijenjati živote.
Svijeća se palila i na krsnoj službi. Jedan od neizostavnih simbola krštenja upravo je svjetlo. Po krštenju dobivamo novi vid, drukčiju dioptriju. Naš okvir postaje Evanđelje, Krist Gospodin. Krštenjem postajemo dionici božanske naravi. Boga nazivamo Ocem, Sina bratom a Duh nas uvijek iznova podsjeća na tu snažnu istinu o Bogu i u nju nas trajno uvodi. Krštenjem postajemo i članovi jedne obitelji – Crkve, te nam se svi grijesi opraštaju. Lijepo je znati da na svijetu nismo sami, te da samoća kao posljedica nekih grešnih odluka ne mora biti naše trajno stanje. Uvijek postoji mogućnost novoga početka!
Pozvani smo živjeti po uzoru na Krista. Zato, dragi framaši i svi čitatelji dobre volje, vratimo se onoj svijeći. Pokušaj na trenutak zamisliti sebe u ulozi one jedne svijeće.
Potrudi se oko sebe!
Pripremaj svoju veliku utakmicu izdaleka!
Zavoli svoju prirodu/narav!
Zavoli prirodu i izvan sebe!
Budi strpljiv sa sobom!
Tvoja mala iskrica može zapaliti mnoštvo!
Netko se može oduševiti zahvaljujući tvojoj žrtvi i tvojoj riječi!
Nemoj se diviti svome svjetlu kako lijepo gori nego se okreni i podijeli ga s nekim jer netko upravo na tebe čeka!
Izgaranje će utjecati na tvoj život ali te neće umanjiti! Naprotiv!
Nemoj sam paliti sva svjetla! Pusti i druge neka pale i imaj povjerenja u njih!
Kad misliš da ti ne ide budi svjestan da je uvijek s tobom ono Veliko svjetlo!
Dolazi na misu, slušaj Riječ pozorno i od nje živi, ne zato što moraš nego zato što želiš!
Prekriži se u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i postani dionikom ove logike što je učimo po svijeći!
Neka je svima sretan i blagoslovljen Uskrs!
fra Antonio Šakota
Vidiš li smisao sada? Sada, kad je tamom zabljesnulo svjetlo, kad su ključevi života u sigurnim rukama, kad se strah pretvorio u smiraj, kad se krv koja je klizala niz bradu pretvorila u najradosnije suze, kad se kruna, oštra od trnja, pozlatila najčišćim zlatom, kad je haljina, prljava i poderana od padova, krvlju natopljena, zablistala bjelinom, kad su ruke, ranjene od zahrđalih čavala, snažno te privukle k sebi i stisnule u zagrljaj? Vidiš li sada tu neshvatljivu Ljubav kojoj je uspjelo ono što nikada nikome, kome srce od mesa udara u prsima, uspjeti neće? Prepoznaješ li sada smisao svojih ramena umornih od križa, žuljavih ruku, nogu koje posrću pod teretom i očiju koje sjaje suzama? Znaš li da je u onom trenutku kad je zemljom, lomeći kamenje, odjeknulo: „Završeno je!“ nestala sva tama, bol i smrt, zauvijek? Nakon petka svanula je nedjelja. Svetija i sjajnija nego ijedna prije. Eksplozija šarenih boja ljubavi obojila je svijet. Čudesne stvari su se zbile u samo par dana. Znaš li? Želiš li vidjeti?
Danas prati stope onih koraka koji su jutros, još prije zore, koračali prema vrtu Josipa iz Arimateje. Ti potrči prema grobu u kojem si položio svu beživotnost, čavle, krvave povoje, istrošenu trnovu krunu, platno iscrtano obrisima izmučenog lica. I kad zadihan dotrčiš, nasloni se na kamen odgurnut s groba i prisjeti se što se sve moralo dogoditi da taj grob nađeš prazan. Još se jedanput prisjeti svega. Uzmi kartu Jeruzalema i sa legende čitaj putove označene linijom crvenom od krvi. Pogledaj na ulazna vrata grada. Poslušaj koliko glasno je odjekivalo: „Hosana!“. Pođi prema Getsemaniju i sjedni pod maslinu. Pogledaj koliko kapi krvi je ostalo pomiješano suhom zemljom. Vrati se na trenutak u dvoranu. Sjeti se kako je milo zvučalo obećanje: „Neću te izdati nikada!“. Zamisli kako dušu razdire iščekivanje znajući da ćeš nevin biti osuđen. Prisjeti se, onda, kako je srce lomilo: „Ne poznajem toga čovjeka!“. Koračaj uz Kalvariju. Pogledaj koliko je prašine dizalo drvo života kad bi se srušilo s ramena. Stani podno križa. Zamisli koliko se osjećaja sjajilo u pogledima koji su gledali Onoga kojeg vole najviše, kako umire okružen razbojnicima. Sjeti se milosti koja je razlivena kad je izrečeno: „Sine, evo ti Majke!“. A onda se prisjeti da sada, nakon svega, stojiš naslonjen na kamen odvaljen s praznog groba. Taj grob je i sada prazan. Onaj koji je u petak u očima svijeta bio bijedni gubitnik sada je Pobjednik, stoji pored tebe i imenom te zove. Tebe spašenog snagom Imena Njegova. Da nije pobijedio smrt, ti i ja, bili bismo najjadniji među sedam milijardi ljudi koji sada dišu na Zemlji.
Pa, vidiš li cijenu svoga otkupljenja? Vidiš li da pored križa stoji uskličnik i tri točke? Križ nije kraj. Danas ti je dokazano da Bog najveća iznenađenja za tebe čuva poslije smrti. Čuva za onaj trenutak kad će ti otkriti tajnu praznog groba. Znaš da nije lako umrijeti, umrijeti srcem sebi. Ali to je jedini put do praznog groba. Njemu je to uspjelo. Sada zove tebe. Svoje ljubljeno dijete poljuljano prstima svijeta koji upiru na njegove slabosti. Dopusti Mu da te uzme za ruku i povede do groba. Povede na kraj muke, na početak života. Pusti da te danas gurne da učiniš prvi korak s Njim. Čudne, neshvatljive, nedokučive i teške stvari ćeš doživjeti. Tada ćeš znati da si na pravom putu. Raduj se! Tada ćeš moći koračati dalje bez sumnje, bez razmišljanja, bez pitanja. Koračati do tamo, tamo gdje te On čeka. Tamo, gdje umireš a počinješ živjeti. Sretan ti Uskrs! Sretan ti početak putovanja života!
Ivana Milićević
Čerinski framaši su, za najmlađe iz svoje župe, pripremili uskrsne pisanice koje su sami bojali. Na sam dan Uskrsa, nakon mise u župnoj crkvi te na filijalnim crkvama, podijelili su pisanice, kojima su se djeca jako obradovala, izmamila im osmijehe na lica, a samim time su i framaše učinili sretnim. Župljanima se uistinu svidjela ova hvale vrijedna akcija našeg bratstva. Kako je to izgledalo, pogledajte na par fotografija.
– Ružica Pehar (Frama Čerin)