Slabo sam i grešno stvorenje. I neka sam. Kolike li ljepote u spoznaji da se mogu poniziti pred svojim Stvoriteljem u sakramentu ispovijedi i kao malo dijete doći Ocu i tražiti oprost. Ocu koji već zna, koji oprašta, koji ljubi, koji nadahnjuje, koji upravlja.
Kolike li radosti u spoznaji da ne mogu savršeno raditi sve stvari i biti najpametnija u svemu, koliko god se trudila. Slava Tebi, moj dobri Isuse, što sam tako nesposobna!
Kolikih li milosti u nepredviđenim situacijama i susretima, u nevoljama i preprekama prema svjetovnom uspjehu! Tako je divno osvrnuti se i vidjeti Njegov prst u svemu onome što sam (neuspješno) izbjegavala.
Bože, tako si čudesan, tako humorističan, tako zanimljiv! Svaki dan stavljaš pred mene nova iznenađenja i poticaje, čiji smisao ne vidim i ne razumijem. Ali nikad me nisi iznevjerio. Sve što je od Tebe, dobro je. Čak i ja, čak i moje šeprtljavo postojanje. I to je dobro. Jer sam Tvoja i dolazim od Tebe. Tvoja ljubav mi je nedokučiva i u tom području sigurno znam samo da ništa ne znam, i da na ovom svijetu nikad i neću znati. Unatoč tome, oduševljena sam i veselim se svemu što me čeka, jer sam sigurna u Tvojoj ruci. Puštam svo svoje znanje i predajem ti se da me vodiš. Ja ništa ne znam, ali Ti sve znaš. I to (spo)znanje mi je dovoljno.
Vodi me u mojoj slabosti. Pokaži mi, govori mi, daj mi i ono što ne želim. Oblikuj me i učini od mene što ti je drago. Oprosti mi svaku moju neposlušnost i nepovjerenje. Podsjećaj me na istinu i vraćaj me na izvore. Budi moj blagi lahor i otvori oči moga srca da te prepoznam. I danas i sutra i uvijeke.
Marija Brkić