Nadam se da ne tražite u ovom tekstu neki recept ili gotovo rješenje za svoje životne odluke i odnos prema snovima.
U ovom vremenu koje nas sa svih strana bombardira kojekakvim vijestima ponekad izgleda nemoguće sanjati. Ne samo da se bojimo vlastitih snova nego smo čini mi se prestali sanjati.
Zašto je to tako?
Prema psihologiji (Freud) snovi izražavaju neku našu potajnu želju prema kojoj smo usmjereni. Oni su izraz naše podsvijesti.
Naši snovi se ne mogu kontrolirati. Oni preko određenih slika predstavljaju naše nutarnje stanje.
I u Bibliji su snovi imali veliku važnost. Zapravo, snovi su predstavljali jedan oblik komunikacije s Bogom. Tako u Bibliji čitamo o mnogim likovima koji su preko snova otkrili Božju Volju za vlastiti život (Jakov koji se u snu bori s Bogom, Josip Egipatski, mnogi proroci, te na kraju u novom zavjetu sv. Josip). Ako uzmemo životopise svetaca naići ćemo na mnoštvo primjera u kojima vidimo kako Bog nadahnjuje upravo preko snova: sv. Franjo Asiški, sv. Ivan Don Bosco
Možda ćemo u našem govoru o mladima često čuti izraz: kako žive u snovima, u oblacima. A nažalost mi se čini kako su baš mladi sve više zatočeni u mnoštvo informacija i fotografija. Koliko puta i ti odeš spavati i kada ne uspiješ odmah zaspati onda uzmeš mobitel i surfaš, listaš različite novosti, fotografije. Sve te slike utječu na naš mozak i na našu svijest i podsvijest te nije čudno što nam se rijetko događa da sanjamo znakovite snove.
Sveti Don Bosco s devet godina sanja jedan san. A tek poslije s 29 godina, kada usne i drugi san sam će reći kako mu je san poslužio kao nacrt za njegove odluke.
Što sanja Don Bosco?
U prvom snu sanja kako se nalazi u blizini jedne kuće, u prostranom dvorištu. Tu se okupilo mnoštvo dječaka koji su se smijali, igrali, a nerijetko su i psovali. Kad je čuo te psovke Don Bosco je ušao među njih i počeo silom nametati autoritet i mir. Počeo se udarati šakama i galamiti na njih. A onda se pojavio kako don Bosco pripovijeda «dostojanstven muškarac muževne dobi u sjajnoj odjeći. Nosio je bijeli plašt a lice mu je bilo tako sjajno ga da nije mogao gledati». Taj muškarac, kako ga naziva Don Bosco: zovnuo ga je imenom i rekao mu da se postavi na čelo tih dječaka te mu je još rekao: «Ne udarcima, nego blagošću i ljubaznošću morat ćeš pridobiti te svoje prijatelje. Počni ih dakle odmah poučavati o rugobi grijeha i ljepoti kreposti».
I dječaci se prestadoše tući, galamiti i psovati.
Don Bosco u snu čak i pregovara s Gospodinom (kojega on još ne poznaje a to ćemo vidjeti). Zanimljivo je kako ni sv. Franjo nije odmah prepoznao Gospodina u snu nego govori kako mu je došao netko (ali o Franjinim snovima ćete čuti više sutra i prekosutra). Don Bosco se u snu obraća Gospodinu i traži ga savjet kako će on postići to da blagošću i ljubaznošću pridobije mlade a pogotovo kako da ih on onako neuk poučava o vjeri. Njemu se to činilo NEMOGUĆIM.
Čini mi se kako mi danas, čim se susretnemo s ovim prvim NEMOGUĆIM prestajemo sanjati ili bježimo od vlastitih snova. Don Boscu se ovaj san čini nemogućim jer poznaje svoju slabost, nezrelost, neukost. I mi se možemo toliko puta prepoznati u toj ograničenosti, navezanostima na vlastite navike, ovisnostima o mišljenju drugih, ispunjaju očekivanja drugih itd. Sva ova naša slabost i krhkost nam nameće ovaj osjećaj da je ispunjenje nekog velikog sna koji nam Bog usađuje u srce zapravo NEMOGUĆ.
I onda što izabiremo?
Ma bolje odmah odustati, ni ne pokušavati, nego se umoriti pokušavajući kako bi onda na kraju doživjeli pad ili neuspjeh.
Ali zašto se toliko bojimo svojih slabosti? Zašto damo da oni nama vladaju? Zašto se bojimo vlastitih padova i neuspjeha?
Odakle nam to da moramo biti besprijekorno savršeni? TKO NAM JE USADIO TU SLIKU?!
Zašto na svaku fotografiju stavimo toliko filtera da nas više ni rođena mati ne prepozna?
Zašto svoju veličinu pokušavamo svesti na marku auta koji imamo, na kvalitetu mobitela ili marku robe koju nosimo?!
To nismo mi! To je slika koju smo sami stvorili o samima sebi ali svakako to nije ono što je Gospodin stvarao i oblikovao. Nije ono što je On zamislio i prije našega rođenja!
Ovo NEMOGUĆE za Don Bosca postaje ulaz u odnos s Gospodinom koji ga vodi kroz san. NEMOGUĆE postaje put preko kojeg Don Bosco dolazi do odgovora na svoje pitanje. Zar nije NEMOGUĆE put i do odgovora na Marijino pitanje KAKO ĆE TO BITI KAD JA MUŽA NE POZNAM?!
Zar nije nemoguće put preko kojega i Josip dobiva u snu odgovor na pitanje: Kako da napusti Mariju?
Nemoj bježati od NEMOGUĆEG u svom životu, od stvari koje ne razumiješ i koje te nadilaze. To su zapravo iskustva koja ti pomažu da se otvoriš Božjem vodstvu.
Postoje dvije vrste ljudi:
Oni koji samo kimaju glavom kad im govoriš i uporno ti potvrđuju: DA, DA, NARAVNO. NARAVNO, ZNAM!
Oni koji te gledaju zbunjeno ali otvorenih očiju prepuštajući ti da ih vodiš, vjerujući da ne znaju sve i ostavljajući mogućnost da drugi znaju bolje. To su osobe koje su poučljive i koje se daju mijenjati. One će rijetko reći JA SAM TAKAV I GOTOVO! Nego će zapravo reći: SLAB SAM ALI ŽELIM SE POPRAVITI!
To je ključ ispravnog življenja snova i mladosti: DATI SE OBLIKOVATI I MIJENJATI! To je ono što papa naziva postupnost kojom se grade životni projekt.
Ne treba sve biti odmah! Ne trebamo sve odgovore dobiti večeras. Ne trebamo sve odnose riješiti isti tren. Ne trebamo snove živjeti odmah ili nikako. POTREBNO JE VRIJEME.
Don Bosco je ovaj san sanjao sa devet godina. Trebalo je vremena dok je ovaj san postao život. Tek sa dvadest godina odlazi u samotan. A tek sa trideset osniva svoj prvi oratorij u Valdocco koji će biti realizacija ovoga sna.
Ostvarenje tvoga sna počinje sada, malim promjenama koje ćeš činiti u svom srcu. Velike stvari u tvom životu počinju danas, malim znacima pažnje koje ćeš pružiti drugima i tako im pomoći da osjete ljubav. Tvoj Poziv već je u tvom srcu – da budeš to što jesi i da budeš drugima blizu.
s. Matija Pačar