„Pusti je!“ (Iv 12,7)
Još jedna genijalna rečenica. Izgovorena jednom i izgovorena davno. Danas, nažalost, malo zapostavljena. Da se mene pita, najprije bih je ubacio u sve priručnike pedagogije. Zatim bih naštampao 10000 komada onih samoljepljivih sličica s ovim riječima i lijepio ih, kao vjerni navijač grb kluba po prometnim znakovima, rasvjetnim stubovima, vratima wc-a lokalnog kafića…
Dok je izgovarao ovu rečenicu, Isus nije molio. On je zahtijevao. Možda čak zapovijedao. Nastupio je kao onaj koji zna tko treba pustiti, tko treba biti pušten i zašto je puštanje tako važno.
Da ne bih zbunio i sebe i vas, moram odmah reći u kojem smjeru idem. Danas razmišljam o tome koliko je važna autentičnost i koliko je važno ne dopustiti drugima da nam nameću njihovu sliku ispravnog življenja naših života. Važna napomena – nije cilj biti gluh i sebičan, nego dopustiti da budeš ono što jesi, onakav kakvim te On stvorio.
Idemo sada na događaj u kojem je nastala rečenica s početka teksta. Postoje tri izvještaja o samom događaju. Mi ćemo kombinirati sva tri jer je srž u svakom ista – dragocjena nardova pomast. Dok je Isus, okružen učenicima i drugim neznanim ljudima, sjedio za stolom svoga domaćina, prilazi mu jedna žena sa posudom skupocjene nardove pomasti i prolijeva je po njegovoj glavi/njegovim nogama. Kažu da je vrijednost te pomasti bila jednaka godišnjoj plaći jednog nadničara. I kao uvijek u gomili pametnjakovića, u toj kući nastade gungula. Ljudi se pitaju čemu takvo uzaludno prosipanje nečega što toliko vrijedi. „Što to radi, jadnica?“ Juda se pita zašto se ta pomast nije prodala, a novac dao siromašnima. Evanđelist ga odmah raskrinkava… Juda je imao kesu pa je želio da štogod od tog novca kriomice uleti i u njegov džep, u njegovu osobnu riznicu. Nitko nije shvaćao snagu i veličinu onoga što je ona u tom trenutku učinila.
Evanđelisti ne navode nikakvu ženinu reakciju. Ne znam je li reagirala. Zato navode Isusove riječi kojima brani i opravdava njeno djelo. „Zašto joj dodijavate?“. Netko je preveo čak kao „Zašto joj zadajete muke?“, i ta mi se rečenica više sviđa. Baš mislim da su je mučili.
Pogledajmo sad kroz ovu nardovu pomast sliku nečijeg života. Netko želi živjeti svoj život autentično, onako kako samo on to može i onako kako je to Bog zamislio. I odmah se pojavljuju ljudi koji misle da se taj život treba drugačije usmjeriti. Sve je rasipanje i uzaludno trošenje dok se ne iskoristi onako kako oni znaju. A oni jednostavno ne shvaćaju. Ne razumiju da ta osoba jedino na svoj način može prionuti uz Isusa kao što je pomast prionula uz njegovo tijelo. Pa makar se nešto trebalo i razbiti da bi pomast prionula uz Isusa, kao što Marko navodi u 14,3.
Svatko od nas u sebi ima jednu malu Judinu riznicu. Tako često znamo ulaziti u tuđe živote i nagovarati ih da se prodaju, kako bi nešto od toga novca kapnulo i u našu riznicu.
Drago mi je što se Isus suprotstavio. Drago mi je što žena nije prodala pomast samo da bi bila shvaćena i prihvaćena od gomile. Ona je nastavila živjeti autentično. Da je kojim slučajem samo počela davati pažnju njihovim riječima, počela bi se razdirati. Više ni sama ne bi znala što treba sa nardovom pomasti, tj. sa svojim životom. Ovako je ostala usmjerena na Onoga koji poznaje i pomast i ženu i ljude i Judu, a i nas koji danas ovo čitamo. Što bi se dogodilo da je žena tražila potvrdu ljudi za ono što je namjeravala s pomašču? Prvo – cijela prostorija tada ne bi zamirisala. Drugo – cijelo čovječanstvo bi bilo uskraćeno za jedan nadahnjujući događaj. Treće – ženin život ne bi bio autentičan.
Listao sam ovih dana neku knjižicu u kojoj se nalaze Tolstojevi autobiografski spisi. Opisuje Lav svoj život, s naglaskom na traženje smisla. Dobar dio priče se odnosi na period u kojem je izgubio smisao, najlakše rečeno – zaglibio je. Shvatio je i sam kako je došlo do toga. Priznaje da je napustio svoju autentičnost, jer je slušao tuđe savjete upakirane u napredak, korist, slavu…
„Svaki put kad sam pokušavao iskazati moje najiskrenije želje – to da želim biti moralno dobar – nailazio sam na prijezir i podsmijeh; a kad sam se odavao prljavim strastima, hvalili su me i poticali. (…) Da bih stekao slavu i novac, zbog čega sam i pisao, trebalo je prešućivati ono što je dobro, a baviti se ružnim.“
Njega je sve to dovelo do samog gađenja. Gadili su mu se drugi. Gadio se sam sebi.
Ti nemoj tako.
Ne dopusti da te ljudi razvuku i da te kidaju. Budi cjelovit, jer samo tada u tebi ima života. Tvoja vrijednost nije na jeziku drugih ljudi!
Budi svoj!
Ta stvoren jesi čitav!
U grudi, nosiš, brate, srce cijelo!
Ne kloni dušom i da nijesi mlitav!
Put vedra neba diži svoje čelo!
P.s. U sljedeće tekstu ćemo malo o jednoj posebnoj vrsti neautentičnosti i nametanja koja stvara mlitavost i umor. Možda se netko i pronađe.
Luka Rezo