Kada vidiš da netko čini zlo, pa bilo malo ili veliko, reagiraš li? Ako ne reagiraš, pretpostavljam, i nadam se, da je bar tvoja duša reagirala, ali ti je mozak rekao da se ne miješaš i ostao si pasivan. Ako reagiraš, reagiraš li burno, ljuto, napadno? Možda prepustiš nekome drugome da to riješi? Ili ti je to samo još jedna tema za razgovor, kako ovaj svijet ide nizbrdo i sl. Smije li se danas uopće ikome išta reći? Smije li se tebi išta reći? Dopuštaš li u poniznosti da tebe netko opomene?
Kao najstarija sestra od nas četiri, rado sam šefovala svojim podanicima. Nisam išla u vrtić i one su bile sve što sam imala. U školi se naravno nisam mogla tako ponašati jer su svi bili moji vršnjaci, tu se nisam usudila ikome išta reći. Ali kod kuće, bila sam glavna, a mama mi je dopuštala da sudjelujem u njihovom odgoju i budem moralna vertikala. To naravno nije dobro završilo. Ne samo da sam se ja uzoholila, nego sam i gubila zdrav odnos sa svojim sestrama. Čak i onda kada sam se trudila da budem najbolja osoba što mogu biti, jako sam im išla na živce jer sam i njih htjela ”izvesti na pravi put”, uključiti ih u kućanske poslove, nabiti im grižnju savjesti i ostalo što ide uz to. Jedna od njih mi je kasnije povjerila da joj je čak i moj religiozni život djelovao kao ulizivanje roditeljima. Tada sam odlučila da im neću više prigovarati ni za šta, opominjati ih, ma neću ni razgovarati sa njima. Važno je da ja radim na sebi i pustim njih na miru. Tako je započeo moj pasivni i izolirani put kroz život. Nisam svakako odgovorna za svoje bližnje, brinula sam se za sebe i o sebi i to je bilo dovoljno. Sve dok mi nije povjerena služba predsjednice u Frami. Priznajem, dio službe koji je uključivao ozbiljne razgovore i opomene braći i sestrama sam vješto izbjegavala i prepuštala ih drugima. Opravdavala sam to svojim ”brvnom u oku”, pa sam ignorirala ”trun u oku bratovom”, iako sam ga vidjela i imala sam zadaću ljubiti svog bližnjeg i na taj način. Godinama kasnije, shvaćam da moje brvno nisu bili moji grijesi, nego nedostatak ljubavi. Nisam ljubila sebe dovoljno da odbacim grijehe koji su me mučili i udaljavali od Boga, i zadržala sam ih samo jer mi je tako bilo lakše – lakše je prihvatiti svoje ”brvno” i ne vaditi ga iz oka. U isto vrijeme, nisam ljubila ni bližnjeg. Bog nije rekao da se ne opominjemo međusobno ni da budemo pasivni samo zato što smo skloni grijehu. Rekao je da najprije izvadimo brvno iz svog oka – pazi, rekao ti je da ga izvadiš, budi aktivan sudionik svog života, pronađi u sebi ljubav koja dolazi od Oca, volju za boljim svijetom, službu koja ti je povjerena – pa ćeš bolje vidjeti kako izvaditi trun iz oka bratova (opet aktivnost: vidjeti i izvaditi). Onda kada ljubiš svog bližnjeg, ne možeš mrziti, ali ne možeš ni pustiti brata da padne u provaliju. Kada ljubiš onako kako je Krist ljubio, spreman si umrijeti za svog prijatelja.
Pozvani smo biti jedni drugima na izgradnju. Ne suditi ni osuditi, nego poticati, razgovarati, razumjeti, usmjeravati. To od nas svakako zahtijeva otvorenost i poniznost da i mi budemo opomenuti, prozvani, izloženi. Prisjeti se sada kako ti reagiraš na opomenu, svojih roditelja, svojeg prijatelja, nekog stranca koji nema pojma o tvom životu. Umjesto da prozivaš ljude (koji nisu tu prisutni) nekim trećim licima, probaj zapisati sve te stvari koje zamjeraš drugima, a na vrh su ti jezika – razmisli zašto ti smetaju, hoće li iznošenje tog problema voditi njegovom rješavanju i na koji način bi to mogao priopćiti toj osobi, naravno, nasamo. Potičem te i da istražiš pristup sv. Franje temi bratske opomene i savršenog veselja (Franjevački izvori – u njima se nalaze razni životopisi sv. Franje: https://ofs.hr/efi/Franjevacki-izvori-FONTES-FRANCISCANI.pdf).
Dragi čitatelju, ljubi! Ali ljubi do kraja! Ne samo onda kada je zgodno, kada je radost, kada su dobri projekti, teme i događaji u pitanju. Ljubi i onda kada to predstavlja rizik. I onda kada tvoje riječi neće biti dobro primljene, i onda kada će se koristiti ista mjera da se mjere tvoji postupci, i onda kada je lakše šutjeti i ignorirati. Počni od malih stvari, ali počni već sada. Jednog dana ćeš i ti biti otac, majka, redovnik, odrasla osoba, kolega, važan član društva. Odgovoran si za svoje bližnje. Nemoj stajati po strani, nego idi, razgovaraj, raspravljaj, pusti da budeš promjena i da se i ti kroz te razgovore mijenjaš. Svi smo mi pozvani na izgradnju boljeg svijeta. Ne kažem da je lako, ali uvjeravam te da vrijedi. Onaj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.
Marija Brkić