Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom da je sv. Franju tako lako zavoljeti.
Već u samim povojima mojih vlastitih framaških dana u to sam se osobno uvjerila. I nisu to samo susreti, pjevanje u zboru, molitve, druženja. To je onaj osjećaj ushićenosti što si s njim, franjevačke radosti, pronalaženja melema svojim ranama u Franjinim. To je onaj osjećaj pripadnosti.
Znala sam reći kako je sv. Franjo moja prva ljubav. A kažu da prva ljubav zaborava nema. Potpisujem!!
Koliko god da me život vodio na različite strane, znam da me Franjo pratio.
A jesam li ja uvijek Njega?
On nije nikad zaboravio na mene.
A jesam li ja na Njega?
Jesam.
Ali nikad nismo odustali jedno od drugog.
Ta obećala sam.
A on.. on je uvijek bio na neki način blizu.
U danima hoda s njim kroz život, shvatila sam da me Franjo u svojoj školi najviše uči o zahvalnosti. Na malim stvarima, na svemu što mi oko vidi, na svim osjetilima kojima uživam živjeti na zemlji Gospodnjoj.
I da kad srcem zahvaljujem još i više primam. Kad blagoslivljam, naočigled mi se umnaža. U Franjinoj školi to mi je najdraži predmet, a ispite kroz život polažem.
Cjeloživotna je to škola.
Ocjene ću znati tek kad se sretnemo.
I zaposlila sam se u tom sektoru. Odlično je to što se može i učiti i raditi istovremeno. Zadatak mi je svakodnevno blagoslivljati i zahvaljivati. Nastojim ga izvršavati na mnogo načina i na raznim mjestima.
Plaća je u valutama raznih milosti koje se običnim novcima ne mogu kupiti.
Nema natječaja, radna mjesta su otvorena uvijek.
Kako čudesno!
Zaista nešto najbolje što me je Franjo naučio. Do sada!
Pa evo me.. želim učiti i dalje..
A kako i ne bih kad za Učitelja imam najboljeg. I to dvojicu. Jedan iz Nazareta, a drugi iz Asiza. Kažem vam, najbolji!!
I nisu to kao naši zemaljski gostujući profesori pa da se dogodi da ne dođu ponekad i da nema predavanja.
Ni ne uče zemaljsko već nebesko.
Ne, ne! Oni su neumorni u svom učenju i sveprisutni u radu, ta škola ljubavi nikad ne prestaje.
A diploma… ona je u raju.. i to je cilj.
To je najveći ispit od svih, zadatak koji se cijeli život ispunja. Zvono za završetak nastave oglasiti će se tek pred kraj života.. ali škola svoja vrata na zatvara ni kad odem. Čeka nove generacije.
Zato želim ostati barem jedno krilo vrata te škole, koja ću držati odškrinuta da uđu moja djeca koju nastojim učiti sve ono čemu mene Franjo uči.
Ploča koja će u njihovim srcima ostati ispisana njegovim pravilima i opomenama.
Klupa u kojoj im čuvam mjesto.. da i oni budu u Franjinoj školi ljubavi.
I ne samo oni.. već i ostali koje volim, koje susrećem, s kojima život provodim.
Želim…, ali hoću li u tome uspjeti?
Oh, koliko li toga još imam naučiti u Franjinoj školi ljubavi.. koliko testova i ispita položiti?
Zato molim te za milost da ostanem uvijek uz tebe, u tvojoj školi, da na prozivci uvijek odgovorim sa “prisutna”.
Da ne pitam “molim van”, jer nikad se ne zna kad će zvono zazvoniti za kraj.
A ja želim s tobom Franjo ostati na sigurnom..
zahvaljivati i blagoslivljati bez kraja, u tvojoj školi ljubavi.
Marijana Vištica