“Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more.” (Mt 13,1)
Posebno je to more.
Ima nešto u njemu što svakog čovjeka privlači. Barem mrvicu.
Toliko posebno da je i sam Gospodin svoj smiraj tražio uz njega.
Rado ga krenem potražiti i ja.
Prije nekoliko dana, dok sam bila na moru, odlučila sam se popeti i sjesti na jedno uzvišenje koje je bilo u blizini.
Sjedeći na tom uzvišenju, ispred mene se naziralo neopisivo plavetnilo. Nije mu se vidjelo kraja. Sve je odisalo nekim smirajem koji ljudski razum ne može do kraja dokučiti.
Gledajući u more, osjećala sam se kao da razgovaramo. Kao da mi je svaki udarac vala od stijenu pričao jednu od lekcija kojima nas može poučiti.
Nije Oliver pogriješio kada ga nazvao “tajnom koja diše”. Jer uistinu i jest tajanstven. Promatraš ga i diviš se njegovoj površini, ni ne sluteći koliko ljepote i života krije u dubini sebe.
Sjedeći poviše, primijetila sam u blizini jednu ogradu koja je priječila prilaz određenom dijelu plaže. I zamislivši se, tu sam dobila možda do sada, osobno, najčistiju sliku ljudi i ljudskih odnosa.
Čovjek je more.
Čovjek je jedno predivno i beskrajno stvorenje.
Što ga duže gledaš i promatraš, čovjek postaje sve širi, ne nazire mu se kraj. Što više zaroniš u njegovu dubinu, to više vidiš koliko se života u njemu krije. No često puta problem budu te ograde. Prividna zaštita koju oko nas većinom drugi postave, a mi s vremenom dobijemo čvrsta uvjerenja da smo se “rodili” s tim ogradama. Da su nas one jednostavno ograničile za života i da ne postoji nitko tko bi ih mogao skloniti. Pa čak i ako bi pokušao, mi ne bismo dali. Jer smo učinili da one budu naša svojina i da nešto što nas ograničava fizički, ograničava i u svim segmentima našega života.
Osudimo se na samoću i zadovoljimo samo onime što već imamo, a ni ne slutimo koliko toga nam se još htjelo darovati. Samo da smo dopustili da nam netko nježno skloni ono što nas ograničava i tako postanemo bliži svima onima koji nam žele prići.
S druge strane, promatrala sam ljude koji slobodno ulaze u “slobodno” more. Ono koje nema ograda. Ono koje pušta drugoga da zaviri u njega onoliko koliko želi.
I tu se na trenutak dogodila ozbiljna konfuzija u mojoj glavi. Pitala sam se je li bolje biti otvoren za druge, davati im mogućnost prilaska i da po tebi svi mogu gaziti kako hoće, ili ipak biti ograničen i uživati svoju samoću. U jednom trenutku sam čak pomislila kako se bolje ograničiti, sve dok nisam vidjela jednu ženu kako obzirno ulazi u dubinu mora, dovikujući svom mužu da pazi kuda hoda jer ima ježeva.
To je bilo dovoljno da mi proradi “klik” u glavi. U tom prizoru se oslobodila moja sloboda. U tom prizoru sam poželjela da u životu barem na kratko nekome budem “otvoreno” more. Mjesto gdje može doći, sjesti i odmoriti se. Da nekome samom svojom postojanošću ukazujem na Onoga koji je učinio moje postojanje postojanim. Da mu dopustim slobodan prilaz mojim plićacima i dubinama. Da mu dopustim slobodno plivanje po mojim životnim iskustvima, ali opet nikada ne poželim izbaciti ježeve iz svojih dubina. Da nikada ne poželim maknuti ono što me cijelo vrijeme pomalo bocka, jer je upravo taj “jež” znak da je more čisto, očuvano i puno života. Upravo taj “jež” pomaže da sa mnom i po meni ne može svatko gaziti baš onako kako hoće. Ostala sam ganuta dubokom zahvalnošću za sve one ljude koji to predstavljaju u mom životu. Koji su ponizni, tihi, duboki i prisutni. Koji sijaju dobrotom i spremnošću darivanja sebe za Krista i druge ljude. Koji me nisu odbacili od sebe, čak i kada sam prljava i blatnjava gazila po njihovim plićacima. Za sve one koji me svojim nježnim valom savjeta pozivaju u dubinu jer je tamo puno slobodnije plivati. Za sve one čije plavetnilo ne mogu obuhvatiti…
I taman dok sam to sve u svojoj glavi isprocesuirala, ispod sebe ugledah nekoliko golubova. Jedan je tu šetao cijelo vrijeme, a ostali su se samo na kratko spustili do njega. Pomislila sam, možda se taj jedan boji poletjeti. Možda su ga oni došli potaknuti da raširi svoja krila, ali on se ipak ovako osjeća sigurnije i slobodnije. Eh, šta ti je ta sloboda… Koliko je puta pogrešno definiramo samo kako bismo opravdali sebe i svoje postupke. Baš kao i taj golub. Ma nije on slobodan jer je odlučio tu ostati… Slobodan golub je samo onaj koji se usudio raširiti svoja krila i letjeti zrakom, koji je već toliko puta pao da ga više nikakav strah ne može spriječiti da poleti u najveće visine. Zarobljen je onaj koji je odlučio ostati stajati na čvrstom tlu svojih “sigurnih” uvjerenja, a osjeća da je čitav život mogao (po)letjeti.
Zato, sve što želim danas tebi i sebi je da budemo nekome more i da se usudimo širiti svoja krila.
I da u nekome pronađemo more. Beskrajnu dobrotu i ljepotu. Da pronađemo nekoga tko nas neće siliti da idemo u dubine, ali će nas samim svojim postojanjem nenasilno pozivati i pokazivati da je u dubini stvarno ljepše i slobodnije.
I važno je da toj osobi povjerujemo.
Jer nam o dubini može pričati samo netko tko je prošao kroz plićake u kojima se mi nalazimo.
Netko tko nam iz iskustva govori.
I netko tko nas bezuvjetno ljubi.
Važno je da Mu povjerujemo.
Petra Slišković