Dok čekam autobus, pokisla tražim zaklon ispred obližnje trgovine. Kiša i dalje pada, a ja kišobrana nemam. Zamišljeno buljim u prolaznike, nasmiju me tek djeca koja su se kreativno pripremila za maškare, ali i profesor iz srednje koji me ljubazno pozdravi, a ja uvjerena da me se ne sjeća. Onda se opet namrštim kad ta ista djeca pokraj mene bez susprezanja opsuju Boga, a mene kao da netko nožem prosiječe od uha do želuca i samo ih značajno pogledam i u sebi blagoslovim.
Moju zamišljenost prekida neobični naglasak muškarca koji me pita kada polazi autobus za njegovo selo. Pošto je isti smjer, ista župa odgovaram što znam o svom busu i pretpostavljam kako je tu priči kraj. Međutim nije bio, nudi mi cigaretu koju odbijam, a on onako razgovorljiv nastavlja priču dalje. I znadete kako to ide, tko si, odakle si, čiji si, ispostavi se da poznajemo neke iste ljude, a nećeš ti čuda kao da je Kočerin velik. Otvoreno progovara o svom životu, ne stanuje tu, samo je u posjetu. Razveden je i naglašava da se oženio s 20 godina jer mu je cura nakon 7 mjeseci veze ostala trudna. Zgrozim se kad mi reče da bi mu bolje bilo da ju je uzeo i odveo ginekologu nego oženio. S pobunom ga upitam zar se ne raduje kćeri. Odgovara da ima tri i niti s jednom ne komunicira od razvoda. Tu gorčina mijenja njegov izraz lica i glas. Spominje svoje posjete gatarama i nekim vidjelicama, a mene trnci prolaze, a onda kako se sada posvetio molitvi i Bogu, olakšanje u meni. Ali odavno nisam srela nekoga tako žednog osvete, želje da suprotna strana osjeti istu bol kakvu je on proživio. Tužna i razočarana razmišljam kojem se to on Bogu moli i kada bi barem dopustio da Bog samo malo proviri u njegov život, ali on od svoje gorčine ne vidi slast. Ne usudim se puno toga reći jer je teško naći se u nečijoj koži i ja ne mogu niti pretpostaviti kroz kakva stanja on prolazi. O kako sada svjedočiti, mislim se u sebi. Sve što je imao od mene bila su pitanja praćena snažnim promjenama na licu i tek pokoja riječ, savjet koji mi se činio kao kap u moru. Snažno izgovorim da se pusti svih vračara i gatki, ako vjeruje u Boga neka jedina komunikacija budu Bog i on. Onda će tek stvari doći na svoje. „Sve svoje snage usmjerio si u osvetu prema njoj, a sebe gubiš“, bilo je zadnje što sam rekla i tu sam stala. Na riječi Bog, oko mi zasuzi i tako sam željela razastrti pred njega svu puninu i ljepotu života s Bogom. Čudne su me emocije opsjedale i dok on govori, ja samo gledam i Boga molim da ga dotakne. Sad smo već jedno vrijeme na kiši, a nisam ni primijetila, toliko sam bila uživljena u njegovu priču. Ali stiže autobus i moramo ući. Okrene se u busu prema meni i zamoli me da ga se nekada sjetim u svojim molitvama. A mnogo je riječi ostalo neizgovorenih i još ih se više množilo, a tko sam ja da govorim kad sve što mu treba je molitva. S čudnim teretom dolazim kući, kao da je na mene prevalio dio svoga nemira. O kako nesretnih ljudi ima, a čime sam ja zaslužila ovoliku sreću, zapitam se kao da je drugima kradem. Usnama poteče molitva zahvale i suza zahvalnica kliznu mi niz obraz što sam svoj put ja već pronašla, dok ga neki predugo traže. Polako, za sve će doći vrijeme, trebaš upoznati i izgraditi sebe da bi se mogao s drugima dijeliti, opet zaključujem. I tako se u ovom svemu sjetim svoje priče, davno napisane pod nazivom Ugodno druženje u vlaku. Gdje sam se kao srela s mladićem koji je sreću tražio u drogama. Nakon dugog razgovora i mog žaljenja nad njegovim životom, mladić se upisuje u Framu, ali ubrzo umire i ostavlja poruku kako je na trenutak osjetio što je prava radost.
To je bila izmišljena priča, ovo gore čista je realnost. Samo vjerujem da će ova priča imati sretniji kraj, te da će moj sugovornik pronaći sebe u Bogu i dugo živjeti u toj ispunjenosti Njegove blizine. Na moje prepričavanje, prijateljica mi kroz smijeh reče da pazim što pišem možda mi se ostvari. Nije mi žao ako se i ostvarilo jer sad shvaćam da zaista sami biramo svoje putove, tražimo svoju sreću i ljude koji će nas na tom putu pratiti. Bog ti samo šalje prilike, izbor je tvoj. Teško opisivo iskustvo i jedna nakana više u molitvi. Oprezno sa životom i željama, možda vam se ostvari.
– Ivana Ivanković