Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku bio je prožet
riječju sloboda. Što je sloboda i koliko smo slobodni? Krije
li se u glavi, srcu ili cijelome čovjeku? Duh je često voljan, ali je tijelo bezvoljno. Čini mi se da je tako bilo i kod nekolicine mladih koji su u subotu gunđali na kišu ili kod onih koji su se s polovice susreta, kao mi, vratili kući. I tako koliko sam god željela pisati vam o susretu i slobodi, ja ne doživjeh susret, a još manje slobodu. Ali pošto duh ne miruje već pronađe način za sudjelovanje te zajednička molitva, radio postaja koja prenosi misu iz Dubrovnika i bujica misli na putu do kuće učini susret na svoj način.
Slobodu doživimo kada pomirimo dva svijeta. Kada bi se uskladila volja tijela i duha činila bi jednu cjelinu. Slobodnog čovjeka. Nespreman čovjek nije slobodan. Čovjek koji ne zna gdje ide, što želi, koji se ne trudi rasti i oblikovati sebe nije slobodan. Sloboda uvijek ne znači da činimo ono što nam se prohtije jer tako možemo postati list bačen niz rijeku koji pluta bez cilja i puta. I eto onda nezadovoljstva, depresije i očaja. Mislim da je sloboda točka u kojoj se sijeku dvije koordinate, duh i tijelo. Kad duh osjeti, a tijelo prihvati onda je to odluka, onda je to mir u kojem je sadržana sloboda. Sloboda se prožima u sve slojeve ljudskoga života te je tako opsežna i teško je o njoj govoriti. Ali mi je izazov, pa sam se bazirala samo na onaj dio koji je mene potakao na razmišljanje o njoj. Sv. Franjo je imao cilj, znao je put, snažio je duh, pokoravao tijelo. Bio je slobodan. Slobodan od ljudi, svijeta, materijalizma, zakona, malodušja pa i sebe samoga. Molio je da mu se umnoži vjera, učvrsti nada, usavrši ljubav. Bez ovih triju kreposti nema slobode duha. Čovjek će uvijek tražiti slobodu, njoj težiti i za nju se boriti jer nas je Bog stvorio slobodne. Slobodan čovjek, sretan je čovjek. Sretan čovjek pronašao je Boga jer je On izumitelj slobode. Sve ostalo što nam se nudi lažna je sloboda koja na koncu zarobljava. Naš povratak kući, koji je sad ovdje najmanje bitan, samo me potaknuo na pitanje koliko sam ja zapravo slobodna. U subotu nisam bila, to vam moram priznati. Voljela bih da sam se poput većine mladih prepustila kiši i radosno uživala u susretu.
Slobodu tražimo u sebi, ne u svijetu i učimo se rušiti bedeme ograničenosti. Nadilaziti sve ono što nas zarobljava kako bi vratili osmijeh na svoje, ali i lice drugoga. Nije lako, ali mijenjaj se sve dok ne dotakneš slobodu. Tvoja i moja sloboda nije ista. Ondje gdje sam ja zarobljena ti si možda već odavno slobodan i neka je zato svatko traži na svome putu. Dubrovački biskup na propovijedi upitao je mlade jesu li došli na susret
ili u Dubrovnik. Ponavljam, važno je znati gdje i zašto ideš, što i zašto želiš ili radiš, zašto i kako živiš. Neka nam život ne bude dođoh, vidjeh, otiđoh. Neka se u njemu dogodi susret. Potpuni susret s Bogom i ljudima kako bi se slobodni i sretni vratili odakle smo potekli. Inače ćemo se nesretni vraćati s polovice glavnog događaja. Puno toga poticajnoga je rekao biskup mladima o slobodi pa poslušajmo ga. Jer smo na slobodu pozvani.
– Ivana Ivanković