Bijaše subota, rano poslijepodne. Bijah na putu i sjedoh pojesti nešto. Vrijeme čekanja narudžbe proletje brzo. I baš kad sam htjela zagristi prvi komad, progutah knedlu i zasitih se. Pogled se zaustavio na paru koji je radio „selfie“. Namješten osmijeh nakon svađe što dotična nije ispala lijepo, poza i štap – bili su tu. A bio je tu i on. Pogrbljeni, mali starac. Uzrok mog „zasićenja“. Iznošena odjeća, naborane ruke, spušten pogled, korak teži od boli u mojim grudima i ispružen, otvoren dlan. Nisu ga primjetili. Vjerovatno bih i ja pogledala kroz njega da sam bila vani. Ali nisam. Bila sam promatrač, s druge strane prozora. Taman kad sam pomislila da me današnji svijet ne može više dotući, pojavio se on. Još jedan mali akter ove priče. Možda je imao godinu do dvije. Plavih uvojaka, uzdignute glavice i vedrog osmijeha. Dječačić se okretao za starcem i promatrao ga. Išao za njim. Nudio mu otvoren dlan…jedan mali čovjek od tolike gužve ljudi. Nikad mi hrana nije manje odgovarala nego taj dan.
Sinoć je vani bijesnilo nevrijeme. Nisam se mogla riješiti slike starca iz svoje glave. Ne mogu prihvatiti činjenicu da je vani. Sam bez obzira na vrijeme. Pruža dlan i skriva lice. I ja skrivam svoje i od njega i od Njega Gore. Pitam se kad mi je vjera postala nešto što nosim u džepu i izvadim kad mi treba.
„Pustite malene k meni…“ ; „Što učiniste jednom od najmanje braće…“; „Ne budete li kao djeca…“
Govoriš Gospodine i preko starca i preko malog djeteta. Ali se pravim gluha. Pokazuješ mi Gospodine sve moje blagoslove i iznova me daruješ. Pravim se slijepa. Potičeš me da zajedno s Tobom ljubim i praštam, umirem svakodnevno iz Ljubavi, da se darujem. Pravim se nijema. Jer nisam dijete i ne razumijem, nisam slobodna i lakše je okrenuti glavu. Zaboravljam da imam otvoren dlan od tebe darovan. Zaboravljam da ja jesam dijete. Božje dijete. Sada i zauvijek. (…)
Danas je već nedjelja. Vratila sam se s mise povezati ovo nabacanih misli. Nisam ni slutila da će moju kolumnu završiti upravo još jedno maleno dijete. Naime, stala sam do vrata nakon ispovjedi. Bogu hvala bila je gužva u redu za pričest, (ipak je nedjelja). Ispred mene u redu ide otac i u naručju nosi dječaka. Na redu sam. „Tijelo Kristovo. Amen!“ Prečuh ovo već sto puta odslušano. U tom trenutku začuh ispred sebe glas malenog: „Tata, a kakav je Isus?“
Nebo mog srca odjednom zagrmi, i oči pustiše iznenadni pljusak. Dijete, maleno i nezrelo, mi je objasnilo svu moguću teologiju i vjeru jednim pitanjem. A Isus? On je velik i jednostavan u mom kompliciranom malenom životu. Uči da između starca bez doma, djeteta bez znanja i mene (svih ostalih) bez živih djela uvijek postoji On. Otac koji daje svojoj djeci Ljubav, bez obzira što imaju ili ne. I koji će ti potvrditi da i malene stvari koje činiš su velike ako ih činiš srcem za Njega. Nadam se da sljedeći put neću propustiti priliku napuniti nečiji prazan dlan barem šakom iskrenog osmijeha. I da nikad više neću zaboraviti biti dijete.
Antonia Gašpar