On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe ‘oplijeni’,
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan,
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
(Fil 2, 6-8)
Odzvanja mi ovaj tekst u glavi danima. Premotavam ga kao najdražu pjesmu na francuskom, koja tako dobro zvuči, no njeno značenje mi je odveć nepoznato. On – zamjenica, naglašena i odvojena zarezom koja izriče Tebe, trajni lik Božji. Ti postaješ sluga, odričeš se jednakosti da budeš velik kao Bog i postaješ tek neznatan, malen čovjek. Preuzvišene li časti, divne li ludosti.
Ne razumijem. Što si trebao osjećati da si bio spreman uraditi za mene ono što je meni nepojmljivo. Iskreno, priznajem ti, ludo je odbaciti sve da bi bio običan. Ne vjerujem da ti je bilo svejedno umrijeti za nekoga tko će te izdati i razočarati, i to na svakodnevnoj bazi. Voljela bih razumjeti koliko ljubav si imao prema meni kad si se odlučio pretvoriti u čovjeka i pokazati mi da se može živjeti raj i na zemlji bez obzira koliko su okolnosti teške. Pokušavam shvatiti da si bio samo čovjek kao i ja, s mislima, problemima, svijetom koji ti nije po volji. Oplijenio si se, da bi meni dao sebe. Ponizio si se i uzeo lik sluge.
Razumijem. Boljelo je. Biti neshvaćen, biti ostavljen, biti sam. Gledao si najdraže kako bježe od tebe, bježe iako si im dao sve. Služio si. Nisu te razumjeli. Lik sluge bijaše i ostade stran. Nezanimljiv i težak. I priznajem ti, ni mene ne privlači. I realno, sumnjam da je i tebe privlačilo… Ali bilo je potrebno umrijeti sebi da bi drugi bili spašeni. Bilo je potrebno ponijeti nepravdu na leđima i ne ispustiti ton osude. Trebalo je voljeti do kraja bez očekivanja, bez osuđivanja. Trebalo je prihvatiti križ takvim kakav je i nositi ga, iznijeti kao znak pobjede vjernog sluge. I još uvijek treba. Danas me pozivaš da budem kao i ti, tek obični sluga…
Sluga često spominješ u Bibliji. Roba također. Zanimljivo mi je kako si ti to Gospodine roba i slugu, koji su skoro sinonimi odvojio. „Bijaste robovi grijeha, ali ste Bogu hvala, od srca poslušali ono pravilo nauka kojemu ste povjereni; da oslobođeni od grijeha postadoste sluge pravednosti“ (Rim 6, 17-18). Oslobođena od ropstva da budem sluga? Koje li ironije. Ima li razlike, viče mi razum. Ali srce šapće da ovo gore ima smisla. Postati sluga je najuzvišeniji čin koji mogu napraviti. Prestati biti rob sebi i vlastitim željama, i postati sluga Božji, sluga svojim bližnjima. U tomu je svrha mog poziva. Nije ovo jednostavan recept s laganim uputama, žrtva je ovo koja je i Tebe dovela do suza i muke, ali i pobjede.
Sada kada si mi otvorio oči, pomozi mi da budem vjerni sluga i da se ne oglušujem na pozive dobra. Da mogu radosno pomagati braći u kojima si ti prisutan, bez obzira koliko su mi oni daleki i mrski, i da moje služenje uvijek ide korak dalje. Pomozi mi da zanemarim sve glasove u glavi koji mi govore kako zaslužujem da meni netko služi i koji uvjeravaju da je besmisleno davati se do kraja. Dopusti mi da u služenju i žrtvi pronađem iskru tvoje Ljubavi i da shvatim da si mi najbliži tu, u strahu da ne budem opet ranjena. Nauči me da sluga nosi svoje ožiljke i spreman je na nove jer su oni blagoslov. Budi mi uzor u služenju i brat u boli kada padam pod križem, da zajedno s tobom shvatim veličanstvenost služenja i onda kada mi to najmanje izgleda kao pravi put. Pomozi mi biti poslušna Tebi i samo Tebi, da ne biram lakši put, već samo onaj koji vodi k Ocu, pa taman bio preko smrti na križu. (…)
Antonia Gašpar