Kraj još jedne Korizme. Ne usuđujem se pogledati unatrag i izbrojati sve dobro što sam učinila – bojim se da bih imala punu ruku praznih pokušaja. Nedovoljno truda i previše prekršenih odluka. Dokazana sposobnost padanja i bez križa na male staze.
Sjećam se Velikog četvrtka prije nekoliko godina. Plakala sam jako u bolovima i molila Isusa da mi samo na sekundu dozvoli osjetiti Njegovu ljubav. Bilo je to jako iskustvo i priznajem, najbolnije. Prošlo je od tog dana dosta vremena i danas je Velika subota. Polako i u pravi čas, moj Prijatelj, pokazao mi je svu ljubav svijeta. U ljudima oko mene, u kapljicama kiše i u izlascima sunca; u malim životnim radostima koje se uvijek nekako poklope da mi bude dobro. I više nego dobro. Naposljetku podario mi je da osjetim da je On sama Ljubav. Osjetiti Ljubav i znati da si ljubljen – ali stvarno to znati, osjetiti i živjeti – najljepši dar.
Tišina kažu. Ja je ne čujem. Toliko se toga u meni buni, svađa. Misli naviru poput valova pretičući jedna drugu kao da će neka imati cilj. Buka je u mojoj glavi, u mom srcu i mislima. Ali mirna sam. Inače, kada mi je teško sjednem s Isusom. Od malena mi je slika u glavi da sjedim s Njim u vrtu, ispred otvorenog groba. Ako je zbrka u mojoj glavi veća – sjedim i plačem i pričam Mu osluškujući Njegov glas i hvatajući Njegov pogled. Kada sam radosna i dođem Mu, zajedno trčimo livadama i smijemo se. I uvijek sam s Isusom u mislima malena djevojčica.
Tražeći Njega kada nisam znala za sebe nekako sam pronašla i put do sebe i na tom putu odrastala.
Danas je Velika subota. Otišla sam pred grob i našla ga zatvorenog.
Nisam više djevojčica. Ovaj put sam došla kao odrasla. Došla sam Mu reći po tko zna koji put oprosti i hvala.
I s novom molitvom – da me nauči danu Ljubav prenositi drugima.
Nije me iznenadilo što ga nema. Iako ga nema odgovorio je na moju molitvu – legavši u grob, dajući primjer što mi je činiti.
Ostajem sjediti ispred groba. Ovaj put sama. Gledam nazad u taj kratki hod od 40-ak dana (koji sam realno jedva čekala da prođe). Shvaćam da je vrijedio iako su moja djela u njemu možda bezvrijedna. On me ljubi uvijek – i ništa ne mogu učiniti da me prestane ljubiti. Ni ne moram ništa činiti. Dovoljno je vjerovati da je On tu – uvijek! Postojat će bolji i lošiji dani, i u svima ću biti druga ja i isti On.
Bez tišine, u buci vlastitog svijeta, suznih očiju i zahvalnim srcem ostajem ovu subotu čekati ispred groba svog Prijatelja.
On ne kasni. Znam da na kraju svake (moje) priče On je uvijek Pobjednik.
Antonia Gašpar