Nekada davno je stari indijanac ispričao svome unuku jednu životu istinu: “U nutrini svakoga čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas. Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh srdžbu, inferiornost, laž, oholost, egoizam… Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.?” Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka i upita djeda: “A koji vuk na kraju pobjedi?” Stari indijanac odgovori sa smiješkom na svojem starom licu: “Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš…”
Dobra priča
Prije nekoliko godina, na paraolimpijskim igrama u Seatlu, devet natjecatelja okupili su se na startnoj crti utrke sprinta na 100 metara. Na pucanj pištolja, svi su počeli utrku, ne baš u sprintu, ali u namjeri da otrče utrku i pobijede. Svi osim jednog dječaka koji se spotaknuo, otkotrljao se nekoliko puta i počeo plakati. Druga osmorica čula su dječakov plač. Usporili su trčanje i pogledali unatrag. Zatim su se svi vratili… Baš svi do jednoga. Jedna djevojka s Down sindromom sagnula se i poljubila dječaka, rekavši: „Eto, sad će biti bolje.“ Tada se svih devet natjecatelja primilo za ruke, hodajući zajedno do cilja. Svi prisutni na stadionu ustali su i počeli pljeskati. Pljesak je trajao nekoliko minuta. Ljudi koji su tome svjedočili još uvijek prepričavaju taj događaj…
Duboko u sebi znamo da ono što je važno u životu nije pobjeda pojednica. U životu je važno pomoći drugima, čak ako to znači usporiti i promijeniti smjer.
Jedan je dječačić upitao svoju majku: “Zašto plačeš?”
“Zato što sam žena” – odgovorila je.
“Ne razumijem” – rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikada i nećeš.”
Kasnije je upitao oca: “Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvoga razloga?”
“Sve žene plaču bez ikakvoga razloga” – bilo je jedino što je tata znao reći.
Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao
ga je: “Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?”
Bog odgovori: “Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna. Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece. Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora. Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo. Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce. Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega. I napokon, dao sam joj suzu da je isplače. To je samo njezino, na korištenje kad god joj zatreba. Vidiš, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce – mjesto gdje stanuje ljubav.”
Košarkaška lopta u mojim rukama vrijedi 200 kuna. U rukama Tonija Kukoča vrijedi dva milijuna dolara.
Teniski reket u mojim rukama vrijedi 500 kuna. U rukama Rogera Federera vrijedi milijun dolara.
Štap u mojim rukama može odagnati psa. U Mojsijevim rukama može razdvojiti more.
Praćka u mojim rukama može razbiti bocu na plotu. U Davidovim rukama snažno je oružje.
Dvije ribe i pet kruhova u mojim je rukama samo pet mršavih sendviča. U Isusovim rukama mogu nahraniti pet tisuća.
Čavli u mojim rukama mogu poslužiti da napravim kućicu za ptice. U Isusovim rukama mogu spasiti cijeli grešni svijet.
Vidiš, sve ovisi o tome u čijim se rukama nešto nalazi. Zato stavi svoje brige, svoje strahove, svoje nade, svoje snove, svoju obitelj, svoje odnose u Božje ruke, jer…
SVE OVISI U ČIJIM JE RUKAMA.
Mudri i plemeniti ljudi imaju kadšto puno zavidnika. Tako se jednom umnome Sokratu obratio neki znanac:
– Sokrate, moram ti reći: onaj tvoj prijatelj za tebe je rekao…
– Čekaj! – prekinu ga mudrac. – Jesi li sve što mi imaš reći prosijao kroz tri sita?
– Tri sita? – pitao se ovaj u čudu.
– Da, moj prijatelju, tri sita! Promisli: može li se to što želiš reći prosijati kroz tri sita. Prvo sito jest istina. Što mi imaš reći jamačno si ispitao je li to istina.
– Ne. Samo sam čuo, ali…
– Tako, tako. Ali ti si to prosijao kroz drugo sito, kroz sito dobra. Je li to što mi želiš reći dobro?
– Ne – tiho izusti ovaj. – Potpuno suprotno, naime…
– Ako je tako – prekinu ga mudrac – onda prosij to kroz treće sito i pitaj se je li to potrebno reći.
– Potrebno baš nije, ali…
– Dakle – nasmija se Sokrat – ako to što mi imaš reći nije ni
istinito, ni dobro, ni potrebno, onda je najbolje da sve to prekrižiš i ne opterećuješ se time.
Jedanput je stari otac Makarije išao od jezera u svoju ćeliju noseći breme palminih grana. Sreo je zloga duha koji mu reče: “Makarije, iz tebe izlazi neka velika snaga pa ti ne mogu ništa naškoditi! Gledaj, kad ti nešto radiš, to radim i ja. Kad ti postiš, postim i ja. Kad bdiješ, ja uopće ne spavam. U jednom me ipak pobjeđuješ!” Tada ga otac Makarije upita: “Što je to?” Onaj mu odgovori: “Tvoja poniznost. I zato ne mogu ništa protiv tebe učiniti!”
Pokušaj danas biti jednostavno dobar čovjek. Čovjek koji je prijatelj sa svim ljudima, dobar i ljubazan, bez posebnih zahtjeva, bez ikakve teatralnosti… Čovjek koji
poznaje svoje slabosti, svoje sklonosti, svoja ograničenja… Nemoj izgubiti pritom svoju odvažnost. Zaboravi sebe i podnesi činjenicu da i ti možeš biti zaboravljen… Budi otvorena srca, nasmiješi se drugima, nemoj izgubiti strpljivost na radnom mjestu… I nemoj misliti da oni koji drugačije misle nisu normalni… Pokušaj svojom dobrotom biti blagoslov za druge, za one koji trpe, koji u svojoj napuštenosti traže bližnjega, ruku, srce…
“Kad bijah mlad i slobodan moja mašta nije poznavala granice, sanjao sam o tome da promijenim svijet. No postajah sve starijim i sve mudrijim i shvatih da se svijet ne želi promijeniti. Pomalo suzih svoje domete i odlučih promijeniti samo svoju zemlju. Ali i ona se činila postojanom. U svojim starim danima, u jednom očajničkom pokušaju, namjerih promijeniti samo svoju obitelj, one meni najbliže. Ali jao, ni oni to ne prihvatiše. Sada, dok ležim na svojoj samrtničkoj postelji, odjednom shvatih da sam samo najprije promijenio sebe, svojim bih primjerom promijenio svoju obitelj. Oni bi mi svojim nadahnućem i ohrabrenjem dali snage kojom bih mogao poboljšati svoju zemlju i, tko zna, možda bih mogao promijeniti svijet.”
Jedan čovjek je želio posjetiti mudraca u jednom malom selu. Vrlo brzo i lako ga je našao kako sjedi ispred svoje kolibe. Pozdravio ga je i rekao:
– Čuo sam kako ste vrlo star i mudar čovjek. U vašem selu ima tako malo stanovnika, a čuo sam da su se u njemu rodili mnogi veliki ljudi. Kako je to moguće?
– Mladiću, u pravu si, jako sam star imam preko 130 godina. Zaista sam vidio rađanje stotina ljudi u našem selu. Ali moram ti reći, nijedan veliki čovjek se nije rodio u našem selu. Svi su se rodili mali.
