Nakupilo mi se ovih dana nešto kao neopisiva radost,
otkrivajuća ljepota života i
spoznaja vlastitih slabosti i rana.
Doživjeh šutnju
iz čijih je dubina dopiralo osluškivanje
onog u meni.
Otkrih pretrpanu, a opet tako praznu nutrinu
i prepoznah da se ne voljeh –
ne malo,
nego nikako.
Srce se razderalo pred Ljubavlju
i jecajući se htjelo baciti u Njen zagrljaj –
prljavo, izranjeno, grešno, premaleno.
Kut u koji se stisnuh
i suzih svoje poglede
odlučih mijenjati velikim prostranstvom.
Izli se more milosrđa pred mene
i odlučih unatoč svemu,
ovaj put, u svojoj darovanoj slobodi
uroniti u njega.
Tek što uronih
prevari me moj jezik
i progovorih hitro i nepromišljeno.
Prekinuh šutnju
i bijah poslana dalje u svijet.
Zadrhtah pak pred spoznajom
da će dalje trebati nastaviti ovdje,
u buci i uljuljanosti,
rastresenosti i nervozi.
Pomislio bi netko
da će me poletnost stečenog
goniti plivati do besvjesti,
ali ja odlučih plutati, prepustiti se.
Ionako, na kraju,
ovo mnogo što mi je dano
tek je početak.
Bilo bi suludo usmjeriti se na pljivanje,
a ne prepustiti se vođenju Onog
koji me ljubi.
Marija-Zorka Vasilj