Došao je čas Tvoje proslave.
Približio se onaj trenutak zbog kojega je Riječ tijelom postala.
Djelo otkupljenja samo što nije izvršeno!
Došao je čas da Ti prijeđeš
s ovog svijeta Ocu.
Zato si i htio zasvjedočiti svoju ljubav do kraja.
Čak i pod večerom.
Dok si bio sa svojima.
Počeo si im prati noge.
Jednom po jednom.
“Gospodine, zar da Ti meni pereš noge?”
Takva bi bila reakcija svakoga od onih
koji nisu upoznali da Tvoja ljubav nema granica.
Da Tvoje milosrđe nema granica
i da se prigiba do dna samoga čovjeka.
Tu ga prihvaća,
čisti,
zacjeljuje,
rane povija
i ljubi.
Tako i meni pereš noge od svih mojih krivih koraka.
Jer i ja sam Tvoj učenik, Učitelju!
Slušam Tvoje riječi i promatram Tvoja djela;
i ja sam Tvoj učenik, Učitelju!
Daješ mi priliku da kao Tvoj učenik
krenem ispočetka, Učitelju!
Daješ mi primjer da i ja tako ljubim
Tvoje učenike, Učitelju!
Da i ja tako perem noge drugima
kada čine krive korake u mom životu.
Da opraštam kako Ti meni opraštaš.
Na nogama više nije bilo ni traga prašini.
To je pravo opraštanje.
To je prava ljubav.
Svjedočiš je do kraja.
Prekidaš šutnju riječima:
“Dječice, još sam malo s vama.”
I odjednom, sve što smo do sada radili
dobiva novu dimenziju.
Kako misliš da si još malo s nama,
a obećao si uvijek biti tu?
Zar odlaziš nekamo?
“Ljubite jedni druge!
Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge!”
Ne odgovaraš na pitanje,
jer je odgovor nevažan.
Važno je naučiti od Tebe
ono što još nije naučeno:
Ljubiti do kraja.
Kako Ti to činiš prema nama,
tako trebamo mi prema drugima.
Ali, još si kratko s nama!
“Neka se ne plaši srce vaše!”
Tako dobro poznaješ naša srca
i znaš što nam je potrebno.
Znaš da smo u strahu
jer si još kratko s nama.
A baš smo se navikli na Tebe.
I to je problem.
Postao si nam navika.
Zato si još malo s nama.
Nismo zavoljeli Tebe
nego to što si s nama.
Zato si još malo s nama.
Kao pravi poznavatelj čovjeka
i njegove ostavljenosti i usamljenosti,
govoriš one tako potrebne riječi:
“Neću vas ostaviti same,
doći ću k vama!”
Kakva utjeha!
Koje olakšanje!
Bez Tebe se tako lako izgubimo,
zalutamo,
krenemo svojim putem
i zaboravimo kako se vratiti Tebi.
Zato ćeš Ti doći k nama!
Ali nas ne ostavljaš prazne
nego u naš nemir unosiš one svoje riječi:
“Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!”
I pozivaš nas:
“Ustanite, pođimo odavde!”
Već jasno vidimo da ni Tebi nije lako.
Strah je i Tebe ovoga što dolazi,
ali ne želiš nam o tome govoriti.
Pronalaziš snagu da nam i sada dadneš utjehu.
Iskazuješ nam ljubav do kraja.
“Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje!”
Želiš sada s riječi prijeći na djela.
I odmah nam pokazuješ smisao onoga što se tek ima dogoditi.
Jer nećemo shvatiti, nećemo razumjeti,
nećemo vidjeti smisao onoga što se događa.
Zato nas, Učitelju, pripremaš.
Dok dolaze do Tebe da Te privedu,
Ti se sam predstavljaš i govoriš:
“Ja sam (onaj koji jesam)!”
Te riječi odzvanjaju kroz cijelu povijest
odnosa Boga i čovjeka.
Ipak, ovdje ih nisu prepoznali oni koji su ih čuli.
Nisu razumjeli.
Kako su i mogli, kad ovo sve nadilazi sve nas.
Čovjek nije navikao na ovoliku Ljubav.
Zato nije razumio.
Zato nije znao što čini.
I tako se
“Sin Čovječji predaje u ruke grešničke.”
Slobodno i iz ljubavi. Za ljubav.
Nakon cijele noći laži i presuda,
izvode Te pred nas.
U noći su djela slabo vidljiva.
U svjetlu sve biva razotkriveno.
I djela koja su se događala
i oni koji ta djela promatraju.
Tako smo i mi s Tobom,
dok imaš priliku biti slobodan,
ako mi tako odlučimo.
“Ne toga, nego Barabu!”
To je bila naša želja,
naša odluka, Učitelju.
Ne toga nego Bar abbu.
Birali smo između
Sina Očeva i sina očeva.
Odabrali smo svoju slobodu.
Zato smo Tebe stavili u uze
svoga grijeha i svog zla.
U uze svoje slobode.
Da bismo mi bili slobodni,
Ti to ne smiješ biti.
Zato Bar abba. Sin očev.
I odjekuje Tvoja tišina
kojom prihvaćaš našu slobodu.
Odjekuje ta Tvoja nesebična tišina
koja samo govori: “Gledaj kako te ljubim!”
I odjekuje Tvoja tišina dok strpljivo nosiš
naš križ na svoju Kalvariju.
Grliš ga kao da je samo Tvoj
dok sve činiš novo!
U takvoj prihvaćenosti si
postao jedno s križem.
Sada ste neodvojivo povezani.
On je Tvoja sudba i Ti njegova.
Jedan bez drugoga ne možete ostvariti
ono što se treba izvršiti.
Unatoč tome, Ti si i dalje Učitelj.
“Majko, evo ti sina!
Sine, evo ti majke!”
I sada daruješ.
Potpuno slobodan.
Ono što ljubiš.
Onima koje ljubiš.
Nije prošlo puno vremena,
uzeo si ocat i rekao:
“Dovršeno je!”
Prignuo glavu
i ispustio duh.
Ocat nije bio potreban Tebi.
To je bilo za naš spas.
Tu su oprane ruke
onih koji su Te doveli do Golgote,
koji su Te privezali i pribili na križ.
U tom octu bila je sva zloća svijeta.
I želio si da to postane dio Tebe,
da s Tobom na križu umre.
I nastupila je velika tišina.
Strah nas je povukao u sebe same.
Zar si već otišao?
Zar je ono malo tako kratko trajalo?
Zar si ovako morao otići?
Da ne bismo ostali samo na površini;
da strah ne bi prevladao;
da možemo barem malo razumjeti
dopustio si još nešto:
da Ti kopljem probodemo bok
kako bismo ušli u Srce
te Ljubavi koja je toliko ljubila.
Kako bismo ušli u otajstvo
same Ljubavi koja je za nas prihvatila umrijeti
kako bismo mi mogli živjeti.
Sada možemo pristupiti
tome otajstvu.
Od njega učiti;
od njega živjeti
i k njemu uvijek ići.
Zasvjedočio si svoju ljubav
prema nama do kraja
i onda si otišao.
Dok je još bila tama
Marija Magdalena je ugledala odvaljen kamen s groba.
Nije htjela da drugi znaju
da ide na grob plakati.
Htjela je biti sama s Tobom.
Ali nije našla Tebe
nego kamen odvaljen s groba.
Žurila je k onima koji su bili s Tobom
da im javi da Te nije našla.
Da ne zna gdje su Te odnijeli.
I oni su potrčali k Tebi.
Još nisu upoznali Pisma.
Zato trče.
I oči i srce žele vidjeti.
Onaj drugi uđe i povjerova.
Jer Te nije vidio – povjerovao je.
Jer je vidio složeno platno i povoje – povjerovao je.
Od toga i ja danas živim.
Nakon toga susreta čujem, poput Marije,
kako me zoveš imenom.
I tu Te prepoznajem.
Jer Ti poznaješ mene.
I priznajem Te Učiteljem.
Učiteljem i Gospodinom,
jer Ti to i jesi.
Mogu li sada poći s Tobom?
“Idi i javi mojoj braći da ću ići pred njima..”
Mogu li poći s Tobom, Učitelju?
Bez riječi si i ovaj put.
U pamet mi dozivaš one svoje riječi:
“Ja sam Put, Istina i Život!”
Učitelju, za Tobom ću kamo god Ti pošao!
fra Nikola Jurišić