Ljetno je vrijeme, a obala blizu. Imam prijedlog za vas. Promatrajte nekada djecu na moru. Primijetit ćete da se drže plićaka. Iako su neki od njih plivači i mogu tu i tamo otplivati i u dublje, oni u pravilu ostaju pri obali. Naravno, djeci to i priliči. Dubini još nisu dorasli. No, rijetko da za dubinom žude, njima je tu sasvim dobro. Znaju uživati neopterećeni dubinom i njihov glasan smijeh dovoljan je pokazatelj koliko su sretni. Tu i tamo djeca zarone pod vodu. Rijetke su školjke koje uspiju izroniti i male ribice koje uspiju ugledati. Za djecu i dječju sreću, sasvim dovoljno.
S odraslima i dubinom to ide sasvim drugačije. Dođe vrijeme kada prestanemo biti u tijelu djece. Vrijeme kada smo spremni za dubinu, kada nam je plićak – plitak. Teško je znati granicu kada smo prestali biti djeca. Događa li se to uvijek kada se dogodi i razvojna promjena na nama, kada pubertet odradi svoje? U tjelesnom smislu, svakako je to granica, ali mislim da je razlika između djece i odraslih najmanje stvar tijela. Uvjeren sam da je to stvar duha. I baš zbog toga ne možemo znati kada smo odrasli. Duh ne možemo jednostavno kao tijelo prisloniti uz zid i bojicom zabilježiti koliko je centimetara narastao od prošlog mjeseca, na duhu ne možemo očima vidjeti bilo kakvu promjenu. Tu se nama stvara problem. Kad očima ne vidimo promjenu, nije se ni dogodila. A davno nam je Mali princ govorio da je bitno očima nevidljivo.
I onda se dogodi da smo tijelom odrasli, ali smo ostali djeca. Što nije loše u svakom slučaju, ali se često događa da odrastamo ukrivo, da zadržimo osobine djece koje su prikladne samo djeci. Kada bismo barem svi zadržali dječju bezbrižnost. Kada bismo se i kao odrasli mogli radovati sitnicama kao što to rade djeca i iskreno smijati. Kada bismo odrasli i zadržali dječju sposobnost brzog opraštanja i zaboravljanja, vjerujem da bi svijet bio kudikamo ljepše mjesto za život. Rijetki od nas to i uspiju zadržati, pa se ipak moram vratiti na priču o djeci i plićaku, svjestan činjenice da svijet i nije tako ružičasto mjesto kao što bi mogao biti. Problem nastaje u onim odraslima koji i nakon što dođe njihovo vrijeme za plivanje u duboko, ipak ostaju u plitkome. Gubimo dječju bezbrižnost i uzimamo na sebe teška bremena.
Nije primjereno odrasloj osobi roniti u plićaku i izbacivati male školjkice na obalu. Morska prostranstva i ljepote se nalaze daleko od obale. Odrasli smo, sposobni smo za takvo nešto. Dođe vrijeme kada se moramo otisnuti od obale i potražiti svoje mjesto u dubini. A svakako vam savjetujem da kada krenete u dubinu odbacite dječju ograničenost na mogućnost brzog vraćanja na obalu, na sigurno. Svakako će vam biti od koristi da ponesete dječje srce puno dobrote. Vaše će oči poslušati vaše srce i pronaći ćete ljepote morske dubine. I ne bojte se jer je obala daleko, kada se zaputite u duboko, vaša sigurnost nije u obali, vaša je sigurnost u Bogu.
P. S.
Dragi prijatelju, ukoliko misliš da sam i u jednoj riječi ovog teksta govorio o stvarnom moru, plićaku i dubini, još si uvijek dijete.
– Tomislav Gašpar
