Tomislav Gašpar

Mladi katolici – sila koja treba mijenjati svijet. Bile su to prve misli koje su me potaknule na tipkanje ovih redaka. Sjetio sam se i otkuda su mi poznate. To je geslo pod kojim se u Franjevačkoj crkvi u Mostaru okupljaju stotine mladih na tjednim susretima. U 7 riječi (zanimljivog li broja!) je kratko i jasno opisan identitet mladog katolika, pruživši mladom čovjeku svu slobodu djelovanja u jednom zajedničkom cilju – mijenjanju svijeta.

A ovaj svijet, s naglaskom na sredinu u kojoj mi živimo i rastemo, je itekako potrebit mijenjanja. Svjedoci smo iz dana u dan kakav je sustav vrijednosti na snazi današnjeg društva. Pružene su nam sve “blagodati” modernoga, imamo najnoviju tehniku, statuse s najviše lajkova, vozimo najbrže automobile i nosimo najmoderniju odjeću. No, za prihvaćanje i uklapanje svega navedenog u naš život bilo je potrebno pokoriti se i načelima života koja je donio taj imaginarni prostor iz kojega su sve te blagodati proistekle, prostora općeprihvaćenog naziva – Zapad.

Među tim sveprisutnijim Zapadom i u našem društvu pojavila se i jedna praksa koja mnogima pomaže da ostvare svoje ciljeve i postanu cijenjeni u novom, zapadnjačkom društvu – praksa pljuvanja Crkve. Praksa gaženja Kristove ostavštine. Pojedincima se svidio papa Franjo, što je nadasve razumljivo, jer kao čovjek pun suosjećanja čini dobro svima, ne uzimajući u obzir njihovu rasu, spolnu opredijeljenost ili bolest koju nose. No, na trenutke im se Papa u svojoj dobroti učinio i liberalnim papom, konačno, nakon svih onih u Katekizam Katoličke Crkve zadubljenih staraca te su ga zapadnjaci prihvatili i slave ga, ali njegova djela i njegovo poslanje odvajaju od Crkve. Prozivaju Crkvu da je loša i ustraju u naumu da bace ljagu na Nju, ali na sva zvona slave njezina poglavara.

A kako je to moguće? Uistinu nije, jer Krist – glava Crkve, njome upravlja po Vrhovnom svećeniku papi, a mi vjernici smo udovi te iste Crkve. KKC jasno govori: “Ako jedan ud nešto trpi, s njim trpe i svi udovi; ili, ako je počašćen jedan ud, s njim se raduju svi udovi.”

I gdje je u svemu tome mjesto mladih katolika? Baš u geslu s početka teksta, oni su sila. Znamo da se najbrže trči i najviše skače u mladosti, dok su udovi snažni i puni života. Dužni smo biti sila koja će povući borbu s današnjim svijetom ispraznosti i koja će svijetu donositi puninu u Kristu. No, ne samo pričajući o Kristu.

Svaki mladi katolik je dužan u slobodi djelovanja pronaći svoj način za biti glasan u svijetu i svijetu propovijedati Evanđelje, živeći ga. Neki će to glasno raditi tišinom u poslu koji obavljaju, zvanju za koje studiraju i koje žive, a drugi će bučno na gradskim trgovima pridonositi donošenju plemenitih vrijednosti u okvire društva i svijeta. Budite sila!

___________________

P.S.

Dragi prijatelju, dragi brate franjevče i sestro franjevko.

Sjeti se da je Isus došao na svijet da mi imamo život, u izobilju da ga imamo! Pripremi svoje srce da bude spremno za veliku proslavu rođenja Kristova. Sretan ti i blagoslovljen Božić te mirna i plodna Nova godina!

– Tomislav Gašpar

Ovih dana čitam jednu prelijepu knjigu koju sam dobio na poklon od prijatelja, pa mi ova kolumna dođe kao lektira, ali s puno radosnijom željom za čitanjem i pisanjem. Knjiga je to o jednoj redovnici. O svetici koja je svojom malenošću osvojila svijet. Naravno, pišem o Majci Tereziji. I tamo negdje, još na prvim stranicama knjige, dogodi mi se nešto što me ostavilo bez daha.

Pokušat ću prepričati pročitano: Tri sestre položile su u jutarjim satima zavjete na liturgijskom slavlju. Nakon zavšetka slavlja, Majka Terezija predala im je ceduljice na kojima je pisalo: “Draga sestro ___________, šaljem te u __________.” Na prvu prazninu bi Majka Terezija upisala ime dotične sestre koja je položila zavjete, a na drugu ime zemlje u koju je sestra raspoređena. Tri spomenute sestre saznale su nakon polaganja zavjeta da su raspoređene u Argentinu. Zavjete su položile u Rimu u jutro, a popodne su sjele na avion za Argentinu noseći sa sobom svega malu kutiju sa stvarima. Svećenik koji ih je vozio na areodrom, s obzirom na količinu prtljage koju su nosile sa sobom, upitao ih je koliko tamo ostaju, misleći da će se zadržati tjedan – dva. No, one se odgovorile da ostaju sigurno pet do deset godina. Svećenik koji je i autor knjige, navodi da su sestre, unatoč tome što su tek ujutro saznale za svoje poslanje, bile radosne.

Čime su se sestre morale oboružati da bi bez pogovora poslušale Majku Tereziju? I što je to što je donijelo radost njima, iako su saznale da odlaze na drugi kraj svijeta? Ja bih rekao da su to vjera i ljubav u Isusa Krista. O avanturistima ove vrste rijetko ćemo gledati na televiziji, nećemo o njima čitati na novinske naslove. One same ne smatraju da čine velika djela. Njihovo povjerenje Majci Tereziji proizlazi iz njihove čiste vjere prema Isusu Kristu. Njihova radost je plod čiste ljubavi prema Isusu Kristu. I odlaze živjeti u nepoznati svijet, prvenstveno zbog pomaganja onima kojima je to najpotrebnije. Sve to samo na slavu Bogu. Ništa samo zbog sebe. Zar nisu to djela o kojima bi trebale pisati naslovnice?

Koliko bi se nas odreklo komfora koji uživamo i otišli na drugi kraj svijeta samo da bismo pomagali potrebitima? I to da ništa od toga ne bismo radili u svoje ime, nego sve u ime Isusovo, a da se za nas ne bi ni čulo?  Bismo li se mi prepustili Gospodinu u tolikom povjerenju da još danas učini naš život drugačijim? Vjerujemo li Mu toliko?

Možda ti se čini nemogućim da je baš to tvoj put. Naravno da i nije. Rijetki od nas će cijeli svoj život posvetiti isključivo Bogu i pomaganju drugima. Tvoj put je ono što živiš sada, dok čitaš ovaj tekst. Prisjeti se, je li ti se od jutra dogodila prilika da učiniš dobro drugima, a ti si je propustio! Otvori oči. Ostatak dana nemoj provesti u zabrinutosti za to što će se dogoditi sutra. Danas je tvoj let za Argentinu. Danas ti se pruža prilika za činjenjem ljubavi na slavu Božju. Osvrni se i shvati da nisi sam na svijetu. Shvati da tvoj križ i nije baš najveći križ. Ima onih kojima je Šimun Cirenac potrebniji nego tebi. Danas se odazovi na Božji poziv i budi ti Šimun Cirenac svome bratu.

– Tomislav Gašpar

Bio sam dijete. Nekih pet, pet i pol godina. Iz današnje perspektive me hvata nevjerica kada želim pričati o događaju koji se događao tada. Naime, u navedenoj dobi sam imao operaciju srednjeg i unutarnjeg uha. Među ostalim, u uhu je smješten i centar za ravnotežu. Nakon operacije, centar za ravnotežu je ostao poremećen te ni par dana nakon operacije nisam mogao samostalno stati na noge. U pokušajima koliko je moguće sada projicirati sjećanja iz tih dobi (uvijek imam osjećaj da se sjećam najljepših i najtraumatičnijih događaja iz svoje daleke prošlosti), sjećam se dugog hodnika u KBC-u “Sestre milosrdnice”, moje sobe broj 3 i doktora koji me niz hodnik drži za ruke i “uči” hodati.

Daljnje događaje su mi prepričavali roditelji. Neko vrijeme prije operacije sam trebao svakodnevno dolaziti u bolnicu na pripreme. I svaki dan sam s roditeljima svraćao u crkvu (u glavi mi je slika da se crkva nalazila pored bolnice, ali nisam sasvim siguran, manje-više nebitno). Tu sam dobio i svoj vjerojatno prvi molitvenik. Vraćam se na priču o postoperativnom stanju. Koliko to dijete može shvatiti, shvatio sam da nisam baš najbolje, ravnoteža još nije funkcionirala. I prilikom dnevne posjete mojih roditelja, pitao sam svoju majku može li ona upitati moju nebesku mamu, Gospu, da kaže svom sinu Isusu da ja budem dobro.

Mama i tata su se i nakon posjete pomolili u crkvi. Dok su stigli do kuće rođaka kod kojih smo stanovali, zvali su ih iz bolnice da ih obavijeste da sam ja dobro. Danas kad prepričavam ovaj događaj ili kad tražim od mame da mi ga ispriča, djeluje mi kao priča o nekoj trećoj osobi iz onih vjerskih knjižica o primjerima postojanja Boga, koje redovito čitatelja dovedu do suza. Ne mogu reći da mi se oči ne napune suzama kada čujem ili ispričam ovu priču, svoju, iskrenu i autentičnu.

Ne želim pričati priču o tome kako je Gospa ekspresno djelovala čim sam ja preporučio da mi je pomoć potrebna. Iskreno vjerujem da je ona bila tu cijelo vrijeme i da je pazila na mene i prije i nakon toga. Možda se jednostavno poklopio sve u pravi trenutak, nebitno, znam da bi mi Gospa uvijek pomogla. Želio sam vam ispričati priču o mom odnosu prema Gospi. Uzevši u obzir da pričam o sebi, nemojte mi zamjeriti riječi koje ću reći. Ali ipak me fascinira dijete iz ove priče, koje sam pukom slučajnošću baš ja. Fascinira me djetetova vjera kad govorim svojoj majci da traži od nebeske majke nešto za mene. Fascinira me karakterizacija te žene u mojoj dječijoj glavi. Kao djetetu, bio mi je višak informacija da je Marija Gospa, Djevica ili Bogorodica. Ona je za mene bila majka.

To je izgled moje Gospe. Majčinstvo i briga. Moje molitve Gospi su najiskrenije molitve koje izreknem, jer moleći joj se, ne trudim se zamisliti njezinu sliku, izgled njezinog lica ili boju plašta. Gospu zamišljam kao majčin zagrljaj. Sjetite se djetinjstva. Postoji li sigurnije mjesto na svijetu od majčina zagrljaja? Nemojte zaboraviti što je bitno brinući se za nebitno.

– Tomislav Gašpar

S tekstom ove kolumne kasnima dva dana. Već sam neko vrijeme planirao o čemu ću pisati i što ću to reći. No, problem je što su se planovi obično događali navečer kada bih legao u krevet pred spavanje. U kontekstu mojih ostalih planova, plan o pisanju kolumne bi se svrstao među mini-planove. Jer, u svojim večernjim planovima sam osvajao svijet, imao izvrstan prosjek na faksu učeći nekoliko sati dnevno, igrao najbolje u svojoj rukometnoj ekipi ili sam putovao svijetom novcem koji sam lako zaradio. Stvarno, konstrukcija mog života u večernjim planovima je bila blizu savršenstva.

 Kao što to obično biva sa savršenim planovima, propali su brže nego što su se pojavili. Jutarnja volja nekada zna biti toliko slaba da teško ustanem iz kreveta, a o ostvarivanju sinoć osmišljenih planova da i ne govorim. Njih se redovito i ne bih sjetio ili bih našao savršeno dobra opravdanja zašto ne trebam krenuti u njihovo ostvarivanje. Jer, planovi za biti velik su predviđeni za nekog drugoga, a ja sam tu, mali čovjek u svojoj maloj sredini, zadovoljim se mrvicama i uspoređujem svoj život sa životima mojih vršnjaka, pronalazim sličnost i ostajem takav, naravno, jer su svi ostali takvi.

 Znamo odsanjati snove i žaliti za njihovim neostvarivanjem, ali plan za ostvarivanje snova uvijek odgađamo. Imamo plan promijeniti svoje ponašanje, ali tek za neko vrijeme, jer smo sada ili učenici ili studenti ili smo bez posla ili neoženjeni. Promijenit ćemo se na bolje kada završimo fakultet, zaposlimo se i oženimo. Pobožni ćemo biti kada u starosti ostanemo sami. Sada stvarno nemamo vremena Bogu posvetiti veći dio dana. Naravno, redovito ćemo ga zazvati pred ispit i svaku stresnu situaciju, ali posvetit ćemo Mu se kad ostarimo. Kamo sreće da uspijemo pohvatati konce života kada mislimo da je za njih došlo vrijeme. Možda tada već može biti kasno da se sjetimo što je ono bio naš plan i naš san.

Linija manjeg otpora. Životna formula kojom danas živimo. Ne sumnjam da većina vas ima slične večernje planove mojima. No, kada sutra shvatimo da put kojim se dolazi do zacrtanih ciljeva nije lagan i da i nas pripada nositi naš križ, često odustajmo od tog težeg puta i tražimo prečace. Postaje mi jasna ona izreka da je i “put do pakla popločan dobrim namjerama”. Ali namjerama koje su se ostvarivale na pogrešan način, redovito lakši način. Možda ste mnogo puta čuli rečenicu: “Ne zaboravi se pomoliti večeras, jer Bog te nije zaboravio probuditi jutros.” Svako jutro nam je darovano kao početak idućega dana. Ne vjerujem da nas je i jutros Bog probudio i darovao nam ovaj dan da ga potratimo. Dao nam je priliku za život, iskoristi je već danas, ali na pravi način. Iskoristi svoje talente, pomoli se, zagrli svoje prijatelje, iznenadi svoju djevojku, poljubi svoje roditelje i reci braći i sestrama da ih voliš. Već danas imaš priliku za to!

– Tomislav Gašpar