Vjera je, kod nas katolika, izražena u tome da smo se podložili Riječi koju smo čuli. No, ispred toga poimanja vjere je ono da je ona osobno prianjanje Bogu. Kroz godine u kojima počinjem svjesno graditi svoju vjeru, za čiju su nadogradnju roditelji, vođeni logikom i vjerom u ispravnost (Duh Sveti), do tada izlili u moje srce i um najveći dio temelja, počeo sam tražiti odgovore na mnoga pitanja. Tako sam ja svoju vjeru, svoje osobno prianjanje Bogu, gradio više poput znatiželjnog djeteta koje prolazi kroz one faze djetinjstva kada roditelju postavlja mnoga pitanja kao što su ona „zašto je nebo plavo?“ Tome slična, naizgled jednostavna pitanja, s beskrajno opširnim odgovorima su prožimala moj odnos s Bogom, kojemu su posrednici bili redovito ljudi potkovani dobrim znanjem koje je moglo biti izvor većini odgovora na moja pitanja. Malo po malo, slagao sam sliku o svome Bogu, koji je Bog svih nas, ali sam uvjeren u jedinstvenost slike Svevišnjega u srcu i um svakoga od nas. Naravno, slika je još uvijek u velikom broju dijelova slagalice koju tek imam za složiti.
No, kako sam se primaknuo Crkvi, koja je osnovni medij Božje prisutnosti za nas katolike, primijetio sam ljude čija se vjera razlikuje od moje. Susretao sam vjernike, koji traže odgovore na puno manje pitanja, ali koji provode puno više vremena od mene moleći se Bogu i vrše mnoge pobožnosti koje su mi često bile poznate, ali sam ih često doživljavao kao nabrajanje koje se mehanički istrenira. Naravno, u pojedinim pobožnostima i molitvama sam našao svoje putove k Bogu, ali nikada nisam u potpunosti uspijevao predati se toliko molitvi da bi ona u određenom trenutku bila jedino upotrebljivo sredstvo moje komunikacije, moga odnosa sa Svevišnjim. Često sam, uvjeren da sam na dobrome putu, misleći da ja imam poseban odnos s Bogom, ulazio u razdoblja u kojima je molitva zauzimala mizernu količinu vremena u mome danu te se odvijala u rubnim terminima dana, kada je sve ostalo završeno.
Problem je nastao kada sam shvatio da često zalutam. Sve češće se događalo da se moje misli ne mogu same izboriti s odgovorima na pitanja koja sam tražio. Počelo se događati da moje shvaćanje vjere, u što razumnijem obliku, ne može samo sebe uzdržavati. Kada je došlo vrijeme da na ona pitanja koja sam postavljao trebam odgovoriti sam, bez posredovanja onih ljudi koje sam prethodno spomenuo, počeo sam shvaćati da nisam toliko moćan da bih stvorio odnos s Bogom koji će biti gotovo cijeli u shvatljivom području djelovanja ljudskog razuma. Taj zid na koji sam naišao me natjerao na razmišljanje o ljudima koji su prethodno odgovarali na moja pitanja. Iako mi se činilo da su sličniji meni u shvaćanju vjere, oni su jednako toliko nalik i onima koji vjeru žive „na koljenima.“ Bez obzira što su znali toliko o Bogu, što su uvijek imali odgovore na sva pitanja koja su mene mučila, oni su s Bogom provodili i vrijeme u nadnaravnom odnosu, prepuštajući mu se u potpunosti tijekom molitve. Njihove misli o Bogu su postajale molitva Bogu.
Iako sam i dalje uvjerenja da prepobožni ljudi mogu, unatoč satima i satima svakodnevne molitve, biti daleko od Boga, tako sam uvjeren i da bez ove ravnoteže, koju sam primijetio kod posrednika između mojih pitanja i odgovora, nema ni prave vjere. Crkva nas uči da onaj tko stvarno vjeruje, traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je on objavio. Počinjem shvaćati da traženje da bolje upoznam Boga se ne sastoji samo od traženja odgovora u sferi uma, nego da jednako toliko odgovora traži i moje srce. A odgovori za pitanja srca se otkrivaju moleći Gospodina.
Slagalicu o Božjem liku je lakše slagati kada srce i um vuku jedan drugoga. Učite od ljudi za koje ste sigurni da znaju bolje od vas, ali ne na način da od njih selektivno uzimate samo ono što vam se sviđa. Upijajte u cijelosti od svetih ljudi, a onda će vam Bog, u potpunoj intimi vašega odnosa, pomoći stvoriti jedinstvenu sliku o njemu koja će izazvati još veću vjeru.
Tomislav Gašpar
