“Gospodin mi dade braću” geslo koje je pratilo duhovnu obnovu u mojoj frami. Jedno predivno iskustvo, nešto što svakako treba doživjeti. Ne može se baš lijepo ni opisati ovo iskustvo, to je nešto posebno, neki savršen osjećaj. Pišem o duhovnoj obnovi naše frame, o trodnevnom boravku u Međugorju kod naših Nancy i Petrika, u Međugorju, u mjestu u kojem boravi naša Nebeska Majka. Molitva kroz ova tri dana naša srca čini većima, snažnijima i napokon otvorenima Gospodinovoj milosti.
Na prvu duhovna obnova ne zvuči baš privlačno, sam taj naziv pomalo je čudan, ali svakako treba doživjeti nešto tako. Već sam dolazak u Međugorje, u dvorac kod Nancy i Petrika je savršen. Ti divni ljudi imaju srca koja zrače ljubavlju, svakog posebno su darovali jednim toplim zagrljajem, jednim poniznim i milosnim zagrljajem. Danas se rjetko mogu naći ljudi koji će ti darovati zagrljaj, sreću, prenoćište i ono njavažnije ljubav. U Međugorju postoji još takvih mjesta, naravno crkva Sv. Jakova, i podbrdo.
Nije li slučajnost da baš na taj petak 19.05. Ivan ima ukazanje, baš na taj dan kada smo mi tamo. Zaista jedno predivno iskustvo, nešto posebno i tako milosno. Sjediti na podbrdu uz Gospino prisustvo, pa ima li išta lijepšega? Sjediti oko Gospe, baš kao ovčice oko svojih pastira, sjediti oko Gospe baš kao djeca oko svoje majke. Tada straha nema, život je savršen, jer baš Nebeska Majka je sa nama, naša pastirica, naša zaštitnica, naša majka,naša lijepa Gospa. Mi djeca sjedimo okupljeni oko svoje majke, zagrljeni, naslonjeni na njena prsa. Njoj se molimo, od Nje tražimo da od Svoga Sina isprosi uslišenje naših želja. Gospodine ima li išta lijepšega?
Ovo je zaista jedno predivno iskustvo, nešto savršeno, tako poučno i dobro. U ova tri dana čuo sam toliko poučnih i zanimljivih priča kao nikad do sada. Naša Nancy ispričala nam je jednu priču o kralju i prosijaku, o dva suprotna pojma. “Naime, bio jedan prosijak koji je uvijek prosio na istom mjestu, uvijek na istom uglu. Taj prosijak je čuo da će baš kod toga ugla, iza kojeg on prosi, proći kralj. Prosijak sav radostan, imao na umu da se baci pred kraljevska kola kad naiđu i tako pita kralja da mu da jedan zlatnik, jedan zlatnik koji njemu ništa ne znači a ovome će uvelike pomoći. Došao taj dan, svijetina se skupila i svi su radosno iščekivali kralja, prosijak je ostao skroz odzada, nije mogao čak ni vidjeti kralja, a kamoli ga pitati za zlatnik. Prosijak se već bio naljutio, počeo gunđati, i baš tada zaustavi se kraljeva kočija i prostre se crveni tepih sve do prosijaka. Kralj iziđe iz kočije, stane pred prosijaka i upita ga ima li išta što bi mu mogao dati. Prosijak sav začuđen, ljutit i razočaran pogleda u kralja, nije mogao vjerovati da kralj od njega prosijaka traži poklon. Prosijak je pokušao kralju objasniti da je on taj koji treba prositi, i da mu nema što za dati. Jedino što je prosijak našao u svojoj prosijačkoj torbi bilo je jedno malo zrno riže, prosijak ga s ljutnjom stavi na kraljevu ruku, okrene se i krene kući. Razočarani prosijak je sjeo za stol i iskrenu sve stvari iz svoga prosijačkog ruksaka, ugledao je malo zlatno zrno. Zrno koje je bilo nalik na zrno riže koje je on dao kralju, da to je baš bilo to zrno, zrno koje mu se vratilo stostruko, ali ovaj put zlatno.” To je bila baš poučna priča, priča koje ću se sjetiti kada budem u najtežim trenutcima. Jer iz ove priče sam naučio da što god dadnem Gospodinu on će to uzeti s radošću i otklonuti od mene, i dati mi nešto puno bolje, nešto savršeno. Kada god se osjećamo žalosno, tužno i potišteno, samo sve to ostavimo Gospodinu i On će naš život učiniti lakšim.
Ima još posebnih događaja koji su me očarali na ovoj duhovnoj obnovi. Jedan od tih događaja je noćno klanjanje, klanjanje Kristu pod otvorenim nebom, klanjanje našem Gospodinu u Presvetom Oltarskom sakramentu. Teško je i zamisliti da je Isus Krist, onaj koji je dao svoj život za nas, došao k nama, došao baš na oltar da ga svi vidimo očima svoga srca. Krist nas došao zagrliti svojom beskrajnom ljubavlju, došao nam dati svoju milost i dati nam jedinstvenu priliku za obraćenjem. Krist je sišao sa neba i svojom milošću nam oprao duše od grijeha, očistio naša srca, samo jednim silaskom na oltar dao nam je prilku za novim početkom.
Milost je biti i ostati u Božjoj prisutnosti, miloat je živjeti sa gospodinom. Prava milost je zapravo u onoj “Gospodin mi dade braću” baš tom rečenicom sve je rečeno. Mi kao frama trebamo djelovati kao jedno, naša srca trebaju kucati zajedno, u istom ritmu. Ova tri dana koja sam proveo sa gotovo pedest braće i sestara urezalo je te dane u moje srce, u moje sjećanje. Nas pedeset ljubilo je Krista kao jedna cijelina, kao jedno tjelo i jedan duh. Kriste hvala Ti za ovo predivno iskustvo, Kriste hvala ti za braću.
Frama Ružići