Međugorje, opet smo tu na starom mjestu, no ovaj put u većem broju. Nas čak 70-ero došlo je kod Nancy i Patrick-a od kojih skoro polovica prvi put. Geslo naše duhovne obnove bilo je: “Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran.” Svaki korak bliže dvorcu, bliže Nancy i Patrick-u, stvarao je veći i veći osmijeh na licima starijih framaša, a ovi novi nisu mogli ni slutiti koja bi ih Ljubav mogla ispuniti ako joj se prepuste. Nancy i Patrick, ljudi koji toliko zrače Božjom milosti, koji s toliko ljubavi u srcu pričaju o našoj Majci, pokazali su nam kako da budemo ponizni, kako da budemo zahvalni Isusu od sitnica pa do nečeg ogromnog.
Nakon što smo se smjestili, uputili smo se na ispovijed da potpuno čista srca provedemo ova 3 dana duhovne obnove i omogućimo Duhu Svetomu da lakše dopre do nas. Poslije svete Mise vratili smo se u dvorac, obukli neku komotniju odjeću i krenuli na Podbrdo. Cijelim putem framaši su svim srcem molili krunicu, a na Podbrdu smo, nedvojbeno, osjetili ljubav i toplinu koju nam daje naša Majka Marija. Dok smo molili, izricali joj svoje boli, probleme, ali i zahvale za sve što imamo, osjetili smo u srcu kako nam nešto govori “Ne boj se, tu sam”, znali smo – to je bio Gospin glas. Sav strah je u nama nestao. Sve boli. Znali smo da je Isus tu i da nas čuva.
Sljedeće jutro program duhovne obnove započeli smo penjanjem na Križevac, putem smo molili Put Križa. Ljubav i zaštita Krista Kralja čuvali su nas cijelim putem, a na framašima se nije pokazivao umor. Gore je uslijedila kratka molitva i druženje framaša pa smo se zaputili natrag u dvorac.
Uslijedila je priča koja nas svaki put oduševi, svjedočanstvo Nancy i Patrick-a. Svaki put kad pričaju svoju priču imaju veći žar u glasu, s većom ju radošću ispričaju. Oni su nam svjedoci da koliko god naša prošlost bila tamna, ako se u potpunosti odlučimo okrenuti našoj Majci, ako odlučimo pružiti ruku Kristu, sva ta prošlost će postati nebitna, jer smo na kraju ipak izabrali pravu odluku. Izabrali smo da naša srca budu Božja. Uslijedili su nagovori i slavljenje koje je vodio naš Fra Tomislav. Po mnogima je to jedan od najljepših dijelova duhovne, jer baš tada osjetimo kako se vatra Božje ljubavi prenosi na nas mlade. Polaganje ruku je imalo poseban utjecaj na sve nas, ruka našeg svećenika je nad nama, Isus drži svoju ruku nad svojim djetetom i daje mu snagu, ulijeva mu radost u srce.
Nakon toga pošli smo na svetu Misu i imali Klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Svi, tik uz ogradu, zajedno kao jedno, braća i sestre.
S Gospodinom smo, govorimo Isuse volim te, Isuse hvala ti, Gospodine učini što želiš od mene, i ako pažljivo slušamo, onda i čujemo što nam On ima za reći. Dok duša moja uzvikuje Isuse tvoj sam, Isus ljubi, On grli, drži za ruku. Sav umor i teret s naših leđa uzima i pomaže nam. Sutradan. Ne želimo kući. Ne rastaje nam se.
Duhovna obnova je duboko u svima nama i nećemo ju zaboraviti. Vidjevši toliko poučnih stvari, uvidjeli smo da je na nama, mladim framašima, blistava budućnost, ako smo sjedinjeni s Kristom.
Frama Ružići