Naslovna Bratstva Hodočašće Frame Široki Brijeg u Međugorje

Hodočašće Frame Široki Brijeg u Međugorje

 

Kao i proteklih godina, framaši sa Širokog Brijega u korizmenom vremenu hodočaste u Međugorje.

Ove godine hodačašće smo zakazali za 18. ožujka i Bogu hvala vremenske prilike su nam dopustile odlazak. Framaše se dugo obavještavalo o hodočašću, a posebnu radost u nama izazvala je vijest da baš na taj dan našu Framu zapada moliti za Sinodu mladih. U jutarnjim satima, točnije oko 7:30 h počeli smo se okupljati oko crkve na Brijegu. Pored framaša u hodočašću su sudjelovali i ostali župljani, ali u manjem broju.

Iako još uvijek pospani, na nama se mogla uočiti istinska radost zbog svega onog što nas je čekalo u tom danu. Prije samog polaska, okupili smo se u krug ispred naše kamene ljepotice i izmolili da nas Bog čuva i prati tijekom cijelog putovanja. Nakon toga uslijedilo je par obavijesti, a zatim smo se laganim korakom uputili prema Međugorju. Već s prvim koracima pospanost je isčeznula, a uzbuđenje i franjevačka radost preplavila je ulice koje su vodile do našeg odredišta.

Od polaska pa do prvog odmarališta nije prošlo previše vremena. Po dolasku na odmaralište, malo smo predahnuli, nešto pojeli i u svakom slučaju napunili baterije za ostatak puta. Sljedeća točka na kojoj smo se ponovno okupili, bila je legendarna lokacija pod nazivom “Kod čatrnje” u Bovu. Na tom mjestu smo se dijelili u grupe, kao i proteklih godina. Podjela u grupe uslijedila je iz više razloga, a između ostalog zbog lakšeg putovanja, budući da hodamo uz prometnicu. Svaki je animator dobio svoju grupu, a onda su se neke grupe spajale, odnosno dva animatora su vodila jednu grupu.

Podjelom u grupe započeo je ozbiljniji program hodočašća. Naime, animatori su sami organizirali molitveni program, ali smo svi odlučili moliti molitve iz knjižice “Mladi, vjera i različivanje zvanja”. Nakon završene molitve nastavili smo se družiti, pjevati korizmene pjesme i općenito ratrospektivnim detaljima pokušali smo regenerirati sjećanja sa prethodnih hodočašća. Naravno, da uz takvu atmosferu svakako u paketiću dolazi velika doza smijeha i veselja. Prevalivši dobar dio puta došli smo do škole u Hamzićima gdje smo malo predahnuli.

Nakon kratkog predaha, ponovno podjeljeni u grupe nastavili smo putovati. Sada je na redu bio najljepši dio putovanja. Naime, nakon samog polaska od škole u Hamzićima, izmolili smo jedan desetak kako bismo se malo skrušili, a zatim je uslijedilo vrijeme hoda u tišini i molitvi. Gotovo za sve framaše najljepši dio cijelog hodočašća. Vrijeme tišine, vrijeme kada On može u tebi nadjačati svu onu buku koja ti proteklih tjedana uznemiruje srce. To je pravi trenutak kada shvaćaš koliko tvoj hod nije izlet, nego vrijeme kada možeš razmišljati o sebi, svom životu, bližnjima i o Njemu koji ti je udahnuo dah života.

Prolazeći ulicama bilo je nemoguće ne osjetiti prirodu koja je obučena u proljetno ruho skoro pa govorila. I tako koračajući u tišini primjećuješ sve one stvari pored kojih svakodnevno prolaziš zatvorenih očiju. Taj dio puta bio je samo krinka onoga što se osjeća u Međugorju. Po dolasku na benzinsku “Barbarić” kod Čerina, odmorili smo se, a nakon odmora nastavili smo putovati nepodijeljeni u grupe. Kako je vrijeme odmicalo i kako se brojilo sve više koraka u ovom danu, tako je pomalo naše tijelo počeo pritiskati umor, ali još uvijek nedovoljno jak da ubije snagu za hodom.

Cijelo to vrijeme želja za dolaskom do odredišta nije jenjavala. Ni žuljevi na nogama, ni preplanula lica, ma ništa dovoljno jako da ubije želju za Majčinim zagrljajem. Oko 16:10 h došli smo u Međugorje. Okupljeni oko kipa Nebeske Majke molili smo za osobne potrebe i sve one probleme koji nas pritišću, te za sve one koji su se preporučili u naše molitve. Sunce već na zalasku i kip Blažene Djevice Marije, zaista prizor koji ostavlja bez daha. Baš u tom trenutku kada si umoran i iscrpljen godi ti blizina Isusove majke, majke koja je gledala smrt svoga nedužnog sina, majke koja je izvor snage.

Kada osjetiš taj mir i kada vidiš ljude oko sebe kako uživaju u tišini, znaš da je svaki korak vrijedio. Nakon što smo se pomolili, napravili smo zajedničku fotografiju ispred crkve sv. Jakova. Po završetku fotografiranja otišli smo se presvući, nešto pojesti, neki su se otišli ispovjediti se i u svakom slučaju počeli smo se polako pripremati za sv. misu. Sv. misu je predvodio fra Stipe Biško, a u propovjedi je pričao o sv. Josipu i njegovoj veličini. Slušati takve riječi o sv. Josipu dok si u blizini Marije, neprocjenjivo je utješno vrijeme. Osjećaš se poput čovjeka u kojem eruptira sva snaga ovoga svijeta i koji može u ovih 40 dana uzeti svoj križ i uputiti se na Golgotu. Euharistijsko slavlje bilo je vrhunac ovog predivnog dana.

Nakon svete mise otišli smo do parkirališta gdje su nas čekali autobusi. Bogu hvala sretno smo putovali i oko 20:20 h stigli smo na naš Brijeg. Ovo je bilo jedno predivno i nezaboravno iskustvo koje će nadam se donijeti proljeće i u naše živote. Ovaj mjesečni ciklus tema nam je bila “Raspeta ljubav”. Odlazak u Međugorje bio je još jedna etapa koja pokazuje da smo kroz ovih 40 dana spremni promijeniti neke stvari u našim životima. Nadamo se da onaj mir iz Međugorja neće napustiti naše biće i da će u nama ostati one snage koja je upravljala naš korak do Majke i kada su koraci bili bolni. Bogu hvala na svemu!

Mir i dobro!

Antea Naletilić, Frama Široki Brijeg

Također pročitajte