Neki dan me jedna gospođa pitala o načinu funkcioniranja Frame i OFS-a. Mislim da se ni ona sama nije nadala da će dobiti roman u kojemu je opisano sve – od a do ž. To je moje područje, pa i nije problem opisati ono što si radio i ono čemu želiš težiti, mislila sam. No njen odgovor na moj roman me iznenadio i zabolio. Ona nikada nije previše čitala o Frami, znala je općenito kao i o svakoj drugoj zajednici, ali ono što ju je odbilo od nje, bilo je dvoje framaša s kojima je nekada zajedno išla u školu i svojim ponašanjem odbili je od Frame. Na osnovu dvoje ljudi Frama je okarakterizirana kao nešto što nije dobro.
U Frami ili jesi ili nisi. Nema između. Nema življenja dvostrukog života i pretvaranja da si jedno na ulici, jedno na susretu. Često nam govore da si framaš i na sekcijama i na ulici, i u Crkvi i u kući i u disko-klubu. Koliko smo mi framaši u svim područjima našega života najbolje znamo mi sami. Jedna stvar je jasna – zbog tebe netko može osuditi cijelo bratstvo. Isto tako možeš, svojim primjerom, nekome promijeniti cijeli život. A to su velike krajnosti.
Tvoj i moj život u bratstvu donosi brojne darove i dragocjenosti za cijeli život. Ali sa svakim velikim darom dolaze i odgovornosti. Moje ponašanjem ulaskom u Framu bi se trebalo poboljšavati. Ako sam psovala u javnosti, trebala bih to prestati raditi svugdje. Svojim rječnikom, oskudnim načinom odijevanja, noćnim izlascima kojih se ni sama ne sjećam, osuđivanjem i ogovaranjem, neprikladnim i pretjeranim sadržajima koje objavljujem na društvenim mrežama ja predstavljam sebe. A ispred mog imena stoji ono: framašica. Ja sam moja Frama. Frama koja me odgaja i oblikuje. Ona je sigurnost i dom, „majka“ koja me prihvaća ovakvu kakva jesam. Zasigurno ne želim da se moj dom izruguje, moja sigurnost dira i moja „majka“ odbacuje zbog mene.
U svemu ovome, super je što ni tebe ni mene nitko ne sudi, nitko ne odbacuje zbog naših propusta. Bratstvo nas prihvaća i ispravlja, savjetuje kako da budemo što bolji Franjini i Isusovi svjedoci. Ali da bi bili takvi trebamo odlučiti – ili jesmo ili nismo dio velike obitelji koji se zove Frama. Odbaciti starog čovjeka i krenuti ispočetka. Odlučiti da želiš biti framaš. Ili jednostavno odustati jer to nije moj put. Željeti upoznavati statut, bratstva, ljude, Franjin put i sebe samog. Željeti svijetliti. Željeti soliti. Ne samo ljudima pamet, nego živote.
Znate da Franjo kaže: „Propovijedajte Evanđelje, a ako je potrebno koristite riječi.“ Stoga braćo i sestre, razmislimo gdje smo i kuda idemo. Ima li naš poziv smisla? Jesmo li dovoljno hrabri izabrati samo jedan smjer, premda on bio teži? Jesmo li spremni biti uistinu samo Njegovi veseli svjedoci? Možemo li ugodu svijeta žrtvovati za Franjinu poniznost? …
Na Framu si došao s razlogom. Izazivam te da ga otkriješ!
Antonia Gašpar