Hrabrošću sam uvijek smatrao djela junaka opisanih u debelim povijesnim knjigama, bitke vojnika protiv brojčano nadmoćnijega neprijatelja ili pak skakače bungee jumpinga s visokih litica. Epitet hrabroga čovjeka u mojim je očima uvijek bio rezerviran za neke ljude koji su u određenom trenutku uradili neke stvari u kojima bi ostali posustali i ne bi se usudili.
No, nedavno sam boravio u bolnici. Iako moja bolest nije bila ozbiljnijeg karaktera, imao sam priliku svjedočiti hrabrosti ljudi smještenih u nimalo zavidne životne situacije. Shvatio sam da hrabrost nije rezervirana za filmove, ona se događa oko nas iz dana u dan, a o njoj ne pišu mediji i ne snimaju se filmovi. Pisat ću o hrabrosti dva čovjeka koji su sa mnom dijelili kvadrate uvijek tmurnih bolničkih soba.
Prvi, nazovimo ga Mladi, je čovjek veselog duha. Kroz njegovu priču sam shvatio da je samohrani roditelj, supruga mu je preminula, a on je svojoj djeci postao i otac i majka. Njegov zdravstveni karton je deblji od prosječnog, ali na listi prioriteta u njegovom životu to nije na vrhu. Bolest zbog koje je ovaj put bio u bolnici, također nije bila ozbiljnog karaktera, ali je zahtijevala operaciju. Operaciju, za koju je on liječnike ubrzavao da je obave. Nije to radio jer se sažalijevao nad sobom ili jer je bilo teško trpjeti bol, nego je Mladi kod kuće imao sina kojemu je taj tjedan započinjala nastava i žurilo mu se kući, jer kako
će sin bez njega. Dan i pol nakon operacije je otišao svome sinu i svojoj kući, sam spremio stvari i odšetao iz sobe. Nazvao je sina i rekao da dolazi kući. Mladi me zadivio svojom hrabrošću. Bolest zbog koje je boravio u bolnici bila mu je sporedna stvar čak i u bolnici. Prešao je preko nje kao preko plitkog potoka. Zbog višeg cilja. Ljubavi prema svojoj djeci.
Drugi čovjek, koji zbog svojih godina u ovom tekstu nosi nadimak Stari, bio je teško bolestan. Trudio se, ali nije mogao ni govoriti. Prilikom jedne liječničke vizite saznao sam da boluje od neizlječive bolesti. Prošli su me trnci nakon što je liječnik to izjavio. Jedne noći probudili su me neki zvukovi, i imao sam što vidjeti. Stari se samostalno ustao na svoje noge i ustao iz kreveta. Nije klonuo. Iako je njegovo tijelo bilo iscrpljeno od brojnih operacija i bolova, Stari se iz dana u dan trudio osloniti na svoje noge i ne dopustiti da ga bolest prikuje za krevet što je bilo za očekivati s obzirom na njegovo stanje. Stari je bio borac. Hrabriji je u mojim očima postao od bilo kojega junaka opjevanoga u knjigama, slomljena tijela se suprotstavljao velikom neprijatelju, teškoj bolesti i dobivao bitke, iako je već znao kakav će biti kraj njihova sukoba, nije joj se prepuštao.
Slijedeći put kad se zamisliš nad svojim životom i zavapiš kako ti je teško, usporedi se sa životima Starog i Mladog. Možda ti i nije toliko teško? Možda je vrijeme za izlazak iz kože kukavice koja te zarobila. Možda je vrijeme za biti hrabar i ne davati važnost bolesti jer te djeca čekaju kući i nemaju roditelja osim tebe. Možda je vrijeme za biti jači od bolesti jer tko je ona da uništi posljednje mjesece, tjedne ili dane tvoga života? Možda je vrijeme da budeš hrabar jer je cijeli život pred tobom i imaš svijet na svome dlanu. Ni jedna patnja nije vrijedna životarenja u tuzi kada u sebi imaš duboko zakopanu hrabrost koja će te donijet življenje u radosti. I nešto te molim, u molitvi se sjeti Starog i Mladog. Ne znam gdje su oni sada, ali su me naučili vrijednu životnu lekciju. Zahvalan sam što su u tom trenutku bili dio moga života i svjedočili mi tako glasno.
– Tomislav Gašpar