Već neko vrijeme imam jaku želju ponovno posjetiti Asiz. Nisam bio skoro osam godina. To je zaista previše. A bio sam prije toga nekoliko puta. Jednostavno je došlo vrijeme. Nekako mi nedostaje. Kao da se odjedanput želim napiti na tom izvoru franjevaštva. Dok sam bio u Asizu i živio u Porcijunkuli četrdesetak dana, te obilazio mnoga franjevačka mjesta, poseban utisak na mene ostavio je grob svetoga Franje. Nekako ga uvijek doživim na poseban i nov način. Mjesto je to molitve, tišine, a nadasve mira koji, vjerujem, ispunja svakog čovjeka koji pohodi to sveto mjesto. Kolone ljudi prođu kroz malu kriptu u kojoj se nalazi grob, a nerijetki za sebe pronađu jedan kutak kako bi izmolili svečev zagovor kod Boga. Eto, to bih volio. Sjesti u kut. Gore, na vrhu kapelice. Želio bih se skupiti na onoj maloj neudobnoj stolici i susresti se s čovjekom koji me osvojio. On me čeka. Znam to.
Ne znam je ste li primijetili ili obraćali pozornost na još jedan grob koji se nalazi u blizini Franjinog!? Je ste li vidjeli grob „brata Jakobe“? Sjećam se jako dobro kako mi je to ime „zazvonilo“ u glavi. Bijaše to zanimljiva žena. Gospođa Jakoba de Septemsoliis na poseban je način ljubila sv. Franju i cijeli Red. Kada je Franjo onih posljednjih trenutaka ležao u bolima htjede da mu dovedu gospođu Jakobu koju je on nazivao „brat Jakoba“. Taj naziv dobila je iz dva razloga: zato što se odlučno pod njegovim vodstvom dala na provođenje dubljeg duhovnog života i zato što je posjedovala mušku odvažnost, a i zbog toga što je Redu bila neobično privržena i na najrazličitije načine ga potpomagala. Bila je to slavna ali i sveta Rimljanka koja je imala glasovito podrijetlo, ugled obitelji, veliko bogatstvo, udovičku uzdržljivost (bila je žena pokojnog Gracijana Frangipani). Nakon svečeve smrti živjela je u Asizu.
U trenutku kada je molba trebala krenuti za Rim jedan od braće je s veseljem rekao: „Javljam ti dobru vijest.“ (T. Čelano) Međutim, svetac ga je pretekao i rekao: „Blagoslovljen bio Bog, koji je gospođu Jakobu, našega brata, poslao k nama! Otvorite vrata, pustite je unutra i uvedite, jer za brata Jakobu ne važi odredba koju s obzirom na žene treba obdržavati.“ (T. Čelano) Naime, tada se sv. Franjo nalazio u Porcijunkuli u koju nije smjela ući ni jedna žena. Samo u ovom slučaju je učinjena iznimka. Jakoba je donijela tkaninu „pepeljaste boje kojom se imalo pokriti tjelešce preminuloga, mnogo svijeća, pokrivalo za lice, jastučić za glavu“ (T.Č.), a pripremila mu je i „omiljeno rimsko jelo, o kome je za svoje bolesti često govorio i želio ga“ (J. Jörgensen, Sveti Franjo Asiški).
Jakoba je došla u zadnji tjedan Franjina života. Za njenog boravka on je malo živnuo. Sam je predvidio kako će umrijeti u subotu što se i dogodilo 3. listopada 1226. Prije nego je izdahnuo, neobičnom snagom je otpjevao 142. psalam: „Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem.“ Nakon otpjevanog psalma njegova duša je uzišla k Bogu.
„Oblivenu suzama potajno je odvedoše i položiše joj (gospođi Jakobi) prijateljevo tijelo u naručaj, a zamjenik joj reče: „Evo ti onoga, koga si za života ljubila, drži ga i mrtva!“
Ova scena me neizmjerno podsjeća na Bogorodicu sa mrtvim Sinom. U ovom slučaju imamo majku sa svojim duhovnim sinom čije je tijelo oplakivala svojim suzama. Teško je i zamisliti bol koju je osjećala.
Umrla je u dubokoj starosti oko 1274. i, kao što sam napisao, pokopana je u franjevačkoj crkvi u Asizu, nasuprot Franje. Na grobu joj je natpis: „Ovdje počiva Jakoba, sveta i plemenita Rimljanka“ (J.J.). U trenucima molitve pred njenim grobom, sjetio sam se mnogih drugih „Jakoba“ koje žive u franjevačkom svjetovnom redu i svojim životom svjedoče Krista raspetoga. Neka ih sv. Franjo i „brat Jakoba“ zagovaraju kod Ljubavi koja nije ljubljena. Da, i dalje želim susret s Franjom. Kod njegova groba. A da bih došao do Franje nikako ne mogu mimoići Jakobu. Moja braća su čudo! Čekam susret s vama.
fra Tihomir Bazina