Molitveni seminar za framaše iz Hercegovine održan je od 21. do 23. veljače u Kući Mira u Međugorju, pod vodstvom područnog duhovnog asistenta fra Slavena Brekala. Na seminaru su bile okupljene skoro sve frame iz cijele Hercegovine po dva, tri ili četiri framaša iz svake od njih. Geslo je sminara glasilo „Sve mogu u onome koji me jača“ (Fil 4,13).
Program je započeo u petak molitveno-liturgijskim programom u župnoj crkvi. Nastavljeno je s večernjim predavanjem gdje nam je fra Slaven govorio o zakonitostima molitve te kako bi, poštivajući te zakonitosti, bolje doživjeli susret s Bogom. Jedna od bitnih stvari je bilo naći vrijeme i mjesto za molitvu, opustiti svoje tijelo, smiriti se i prihvatiti sebe. A upravo je to poniznost – prihvatiti sebe i ljude oko sebe. Jer Isus se zbog nas ponizio do kraja. I da bi naučili biti ponizni trebamo mu dopustiti da nas mijenja i promjeni kroz molitvu. Nastavili smo s klanjanjem i primijenili sve metode koje smo učili na predavanju kako bi što bolje mogli biti usredotočeni na Isusa prisutnog u Presvetom oltarskom sakramentu. Ostaviti sve i klanjati se Njemu, predati mu sve misli i osjećaje i biti potpuno Njegov cijelim svojim bićem… Ali kako stvoriti šutnju, odnosno što je to što u nama viče ili što nas čini nesposobnim ostati u šutnji? To su naši padovi, greške, rane, tjeskobne brige koje u srcu stvaraju galamu i viku. Prvo sve to trebamo predati Njemu i dopustiti mu da uđe u naše srce i ispunit ga mirom. I tek kad mu predaš sve On počinje djelovati. U tišini Isus nas je svojom prisutnošću odmarao, tješio i davao nam neopisiv mir i radost.
Drugi smo dan započeli s molitvom, a poslije doručka uslijedilo je drugo predavanje. Predavanje je bilo o “Lectio Divina” – o tome kako razmatrati tekstove Svetoga pisma. Osluškivali smo Božju riječ i što nam to Bog po njoj govori. Bitno je samo naći mjesto i vrijeme i ne žuriti si. Stoga je važno imati vremena za molitvu. Jer imajući vremena za molitvu, imam zapravo vrijeme za sebe. To je moje vrijeme, vrijeme koje ne može nikako biti izgubljeno. Svi smo iznosili svoje komentare i shvatili kako Bog ljudima govori na različite načine. Poslije podne smo imali pripremu za sakrament pomirenja. Bili smo provedeni kroz razmatranje o putu do čista srca, a do čista srca dolazimo tako što ga doslovno dajemo Isusu i dopuštamo mu da ga On oblikuje, ozdravlja i čisti. Naučili smo da napast i kušnja nisu isto i da napast nužno ne znači i grijeh kako većina ljudi misli, već napast može biti i znak blagoslova. Napastovan je samo onaj koji želi pripadati Bogu. A kušnja dolazi od Boga kroz koju raste naša vjera, jer nas njom želi učiniti što sličnijim Njemu. Trebamo prihvatiti sami sebe sa svim vrlinama i manama, ali mane ne smijemo zanemariti jer one mogu ostaviti velike posljedice i one nas sprječavaju do vjerske zrelosti, naglasio je fra Slaven. I sam nas je potaknuo na ispovijed i imali smo priliku pomiriti se s Isusom te iskusiti Njegovo milosrđe. Jer Njegova ljubav je jača od svih grijeha i nije sramota pasti, već je sramota ne htjeti se dići. Koliko god puta pali On je uvijek tu i dalje nas podupire, ohrabruje, vodi, jednostavno On izgara za nama jer dragocjeni smo u Njegovim očima i mi smo Njegova ljubljena djeca i to nikada ne smijemo zaboraviti.
U nedjeljno jutro krenuli smo rano na Podbrdo. Koračali smo teškim koracima zbog pospanosti i umora. Put je bio blatnjav, klizak i poneki su padali, ali ipak smo uspjeli doći do naše Majke koja nas treba. Put do Nje bio je težak, ali se isplatio. I put kroz ovaj život je težak, ali sada znam da se isplati. Naučena sam najboljoj lekciji koju najvjerojatnije ne bih shvatila da nisam naučila šutjeti i osluškivati što mi Bog govori kroz padove. Nakon povratka imali smo misu na kojoj smo Bogu zahvalili na seminaru. Ubrzo je uslijedio rastanak te smo svi krenuli svojim domovima, ali s obvezom da donesemo Isusa onima koji ga trebaju.
[nggallery id=23]
– Ruža Hrkać, Frama Široki Brijeg