Uspori, i padovi su sastavni dio života. Zapravo, kad malo bolje razmislim sastavni su dio svega stvorenog. Ne može uvijek sve biti bajno i sjajno. Kada stvari nisu kakve trebaju biti onda nam samo preostaje vjerovati da mora doći do uspona.
Susrećući se s ljudima, poslovima i obavezama nailazimo na svakakve situacije koje možemo nazvati svojevrsnim ispitima kako bi trebali ispravno postupiti. Ali što znači ispravno postupiti ? Koja je situacija naispravnija baš u tom trenutku u kojem se nalazimo ? Možda bi trebali postupiti po savjesti, pustiti srcu da vodi glavnu riječ ili pak sagledati situaciju iz više kutova i postupiti onako kako razum kaže. Zna se dogoditi da postupimo nesvjesno, tj. Refleksno, a nekad i instinktno. Ako ishod situacije bude takav da dobar odnos nastavi biti onakav kakav je bio ili još bolji to je odlično.Samo tako treba nastaviti i na tom odnosu raditi. Ali što ako se dogodi tome suprotno ? Naravno, ukoliko si kriv treba se ispričati, iskupiti i ako je moguće nastaviti onamo gdje je sve stalo. Da je barem sve tako jednostavno. U tom trenutku na pozornici života dolazi do preokreta i pojavljuje se se novi, ali već svima poznat lik : Ponos. Ponos u određenim situacijama može biti vrlo dobra stvar i pružiti nam osjećaj zadovoljstva i sreće zbog postignutog. Ali kad se nađemo u situaciji u kojoj se trebamo ispričati, ponos nam može samo odnemoć. Pogotovo ako nam je ta osoba bliska i ne želimo je izgubiti. On nas sputava da priznamo što smo uradili. Najprije sebi pa onda i drugome. Ponos je vrlo opasno oružje i može srušiti ono što se mjesecima stvaralo.
Ponos treba imati. Treba ga putiti da raste do određene granice, ali itekako biti oprezan sa njim. Treba ga znati pogaziti i priznati sebi gdje se nalaziš. Držati oči širom otvorene, a ne žmiriti. A ako ga povremeno ne pogaziš, dobro je. Kakva je godina, dobro je…
Ante Smiljanić