Pokušavam, pišući ovu kolumnu, u nju uključiti neke aktualnosti, nešto što većini nas ovih dana zaokuplja misli. Sve što dolazi u moje misli su kaos, vojni, državni, teroristički udari, … Sve što mi pada na pamet je strah. Ljudi se boje izaći iz svojih kuća, boje se živjeti zbog nečijih suludih odluka i razmišljanja. Kako i ne bi? Ljudi gube živote, većinom stradaju nevini. Nikome krivi, nikome dužni. I strah se, polako, ali sigurno, uvuče ljudima u kosti. Pa i meni koji sam kilometrima i kilometrima udaljen od tih terora i stradanja, ponekad nije svejedno. Nije mi svejedno negdje se zaputiti, otići na neki događaj, okupljanje, slavlje. Strah nam se uvukao u kosti, a ne znamo ni čega se točno bojimo.
Tako razmišljajući, uvijek dolazim do istog zaključka, da i sami ne znamo čega se bojimo. Ljudi su u strahu od svega, i dok je jedan dio tog straha razumljiv, postoji i onaj koji prelazi granice racionalnog. Postoji i onaj dio koji me sprječava u svakodnevnom životu, koji me sprječava u ostvarenju mojih ciljeva i planova. U ostvarenju mojih snova. Naravno, rizike uvijek trebamo smanjiti na minimum, ali ponekad i taj rizik treba preuzeti. Kao što sam već i pisao, trebamo se izdići iz prosječnosti i pobijediti svoje strahove. I to nije lako, nimalo, ali sigurno to nećemo uraditi zatvoreni u sebe i u svoja četiri zida. I sam sebe preispitujem onim psalamskim pitanjima: „Gospod je svjetlost moja i spasenje moje: „Koga da se bojim?“ Gospod je štit života mojega: pred kime da strepim?“ (Ps 27,1).
I odgovor ne pronalazim. Dok god sam s Njim, dok god živim po Njemu i u Njemu, „Koga da se bojim?“. Dok god se trudim i dok god sam svoj, dok god je jedini strah koji poznajem strah Božji i niti jedan drugi, „Pred kime da strepim?“. I odgovora opet ne pronađoh. I tek mi je tada jasno koliku snagu možemo crpiti iz riječi Božje. Koliko hrabrosti možemo dobiti, koliko sretni možemo postati, samo čineći ono što nam je rečeno da činimo. Bez ikakvog suvišnog straha, bez previše premišljanja i bez pretjerane opreznosti. Ponekad se treba i prepustiti životu i ne hodati životnim stazama kao po tankom ledu, već kao po čvrstom bedemu jer znajući tko je prije nas te staze napravio i utabao, to je jedini način. Znajući kako je i Franjo te sraze učvrstio i uredio, pripremio za nas framaše, trebamo ih prihvatiti i osloboditi se svih bojazni dok smo na njima.
Ljudi, trznimo se, ne živimo u strahu. Lako je ovo reći i napisati, to sigurno, puno je teže tako i živjeti, ali postavljajući sebi jedna te ista pitanja svaki put kada me uhvati strah i tjeskoba od nepoznatog, vraćam se na pravi put. Živim pravi Put.
Mario Rajič