Ovih dana događaju se susreti. Susrest će se dva potpuno različita svijeta. Zemaljski i nebeski. Možda će se susreti dogoditi reda radi. Iskreno se nadam da neće, ali opet… Ljudi smo. Puno stvari, nažalost, obavljamo reda radi. Ono što je sigurno jest to da ti ljudi kojih više nema nisu živjeli reda radi. Oni su pokušali u svome životu učiniti nešto. Nešto ostaviti iza sebe. I ostavili su. Nas. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas. I upravo zato, ovih dana posjetit ćemo najtiša mjesta koja postoje. Posjetit ćemo mjesta koja mnogi od nas izbjegavaju u širokom luku. Mjesta u kojima se ostaje puno duže nego na bilo kojem drugom mjestu. Posjetit ćemo mjesta koja čuvaju zemne ostatke naših najmilijih. Onih koji su nam dragi, koji nam nedostaju, koji su nas napustili a da nisu htjeli. Bilo je vrijeme. Ne po našim ljudskim mjerilima, nego po Božjoj volji. A znamo da nam se ta mjerila i shvaćanja vrlo često razilaze.
Svi sveti i Spomen svih vjernih pokojnika ili Dan mrtvih, idealna je prilika da razmislimo o svome životu, o ljudima kojih više nema, o tajni smrti i budnosti na koju nas Gospodin poziva. Vjerujem da smo svjesni kako vrijeme jako brzo ide. Kao da su jučer bili Svi sveti i Dan mrtvih, a evo ih ponovno pred vratima. Nekako nas iznenadiše. Pitam se jesmo li išta promijenili u svome životu od prošle godine!? Je li se išta pomaklo naprijed!? Ili smo ponovno kupili svijeće i cvijeće i po svom dobrom običaju otišli na groblje!? Znate, običaj je. Svi to rade, pa ne može čovjek od sramote ne učiniti isto. Svakako bi bilo poželjno kupiti što veću ikebanu i svijeću. Neka se vidi. A možda bi bilo najbolje kupiti onu svijeću koja traje mjesec dana i svijetli bez prestanka. Hm! Kao da kupimo plastične jabuke i držimo ih u zdjeli. Umiremo od gladi, a ne možemo ih pojesti. Nema veze. Mi imamo jabuke. Poprilično apsurdno, zar ne!?
Tugovanje za našim dragim pokojnima nešto je sasvim ljudsko i normalno. Ne možemo se pomiriti s time da ih više nema, da nećemo ponovno čuti njihov glas, osjetiti miris kojim su mirisali, potražiti savjet koji nam je značio ili jednostavno s njima sjesti i popričati. Onako usput. Neobavezno. Teško se s tim pomiriti. A s druge strane kao vjernici znamo da su oni sada u nebesima. Licem u lice s našim Spasiteljem. Znamo da nas zagovaraju, da mole za nas. To je ono što bi nas trebalo tješiti i zbog čega bismo trebali imati osmjeh na svojim licima. Biti zahvalani što nam ih je Bog podario, što su bili dio naših života i ostavili svoj trag u našim životima. Trag koji ne može izblijediti ma koliko vremena prošlo. To je stav koji nas drži uspravnima i ponosnima. Upravno zbog toga ne trebamo zaboraviti susret s njima. Ali ne susret koji će se dogoditi dva puta godišnje, nego puno češće. To je susret koji će me držati budnim i poticati na činjenje dobra. To je susret zahvale. Zahvale za sve ono učinjeno. I tko zna, možda je upravo svetkovina Svih svetih njihova svetkovina. Možda su upravo oni sveci koji nikada neće biti proglašeni od strane Crkve. Možda su oni ljudi koji su živjeli blaženstva koja je Isus izrekao na gori. Tko zna!?
Vjerujem da naši pokojnici žele da osmislimo svoj život, da ga mijenjamo. Oni se ne mogu vratiti više k nama i ne mogu nas upozoriti kao što je onaj bogataš htio poslati Lazara da upozori njegovu braću. Oni su nam dali temelj dok su bili među nama, a na nama je danas ići putem svetosti. Bilo da smo siromašni ili bogati. Jer, svetost ne gleda na naše bankovne račune, ali gleda na one koji su u potrebi. Svetost ne gleda na potoke suza, nego na one koji su sposobni te suze obrisati s tuđeg lica. Svetost ne gleda na umiljata lica, nego na umiljato i krotko srce. Svetost ne gleda na prazne tanjure i čaše, nego gleda na one koji teže k pravednosti. Svetost ne teži za kažnjavanjem pod izlikom pravednosti, nego gleda milosrđe. Svetost želi donositi mir na svako mjesto. Svetost nije želja za progonstvom, nego iskrenost. Svetost je čistoća srca. Jer, onaj tko je čista srca on ima čist pogled i sposoban je „Boga gledati“. Upravo to krajnji je doseg čovjekova gledanja i čuvanja srca čistim. To je put svetosti. To je susret s Gospodinom i ispravno shvaćanje blaženstava. Izaberi, dragi prijatelju!
– fra Tihomir Bazina