Bio je jesenski dan 1205. godine. Jedan mladić, htijući svoj život dovesti u red, najprije je od njega napravio veliki nered. Sve je doveo u pitanje. Svaki svoj dječački san. Svaku plemenitu želju da postane netko i nešto. Naravno, nije to činio jer nije imao pametnijeg posla. Na putu dok je htio postati vitezom Netko mu se uključio u život. Netko koga nije očekivao i za kim nije hrlio.
I tako, podižući prašinu sa svoga srca, mladić se uputio u šetnju oko svoga mjesta. Poželio se tišine nakon života u buci. Nitko mu je u gradu nije mogao darovati. Život mu se pretvorio u bezbroj pitanja za koja je mislio da nikada neće uspjeti pronaći odgovor. I tako, tumarajući po prirodi, uđe u crkvicu sv. Damjana kao nepozvan ali dugo očekivani gost. Nije ni slutio da ga u toj crkvici već dugo Netko očekuje.
Ni po ulasku u trošnu i zapuštenu crkvu sv. Damjana ne opaža da je Domaćin s njim. Možda je mladić samo potražio sklonište. Možda se samo umorio pa je htio odmoriti. Puno je naših možda. Sve ono što mi sami ne znamo objasniti kako ili zašto – Bog daruje odgovor. Zna On potaknuti dušu koja će pokrenuti tijelo da čini nešto što prije činilo nije. Ne bi Mu bilo prvi put.
Taj jesenski dan učinio je isto. Spremao je za sebe novi narod. Već dugo je bio zaboravljen.
Iz usta tog bogatog mladića, sličnom onom iz Evanđelja, preko usana su prešle ove riječi molitve:
“Svevišnji, slavni Bože,
prosvijetli tmine moga srca.
Podaj mi pravu vjeru,
čvrsto ufanje i savršenu ljubav,
mudrost i spoznaju
da izvršim Tvoju svetu volju.”
I on je u potrazi za onim što treba činiti da baštini život vječni.
Možda nije očekivao odgovor. Samo je htio izreći sebe. Primijetio je tu jedno staro raspelo. U toj crkvici stoji barem 100 godina. Tišina koja već dugo nije bila prekinuta bila je idealna da u njoj izrekne cijeloga sebe u jednoj molitvi. Možda nije očekivao ni da će ga On čuti.
Potpuno nenadano – kao nikada do sada – s tog prašnjavoga križa, mladić je tako jasno čuo riječi:
“Franjo, idi i popravi moju kuću koja se, kako vidiš, ruši!”
Trznuo se Franjo! Kao što je skidao prašinu sa svoga srca tih dana, u trenu je skinuo prašinu s tog raspela. Čisio ga je čas rukama, čas suzama. Miješala se radost s nekim neizrecivim osjećajem ushita. Nakon što je očistio Onoga koji ga je pozvao, počeo je činiti kako je razumio. Neki misle krivo. Tko zna, bolje od sugovornika, što mu Gospodin želi poručiti. Da je trebalo biti drugačije, vjerujem da bi bilo.
Franjo izlazi iz te crkvice kao Glasnik Velikoga Kralja. Svijetom pronosi radosnu vijest kao pravi zanesenjak. Bio je vječno zaljubljen u Vječnoga i cijelim svojim životom htio je poručiti samo to: da je Bog jedina ljubav njegova srca. Zbog toga Ga je mogao susresti u svemu i svakome oko sebe.
A ja?
Barem ću pokušati kleknuti ispred Raspetoga i osluškivati.
Možda onda On i mene popravi.
Neću, poput Franje, čuti riječi da popravim Crkvu
ali ću znati usmjeriti svoj život
tako da uvijek proslavljam
samo i jedino Njega.
fra Nikola Jurišić