Ne tako davno gledala sam animirani film „Hrabra Merida“. Ovaj sam film gledala sa češkim titlovima i u njihovom prijevodu zvao se „Buntovnica“. Iako je to crtana bajka u koju su „ubacili“ nama kršćanima nevažne stvari, ipak me zainteresirala glavna glumica ovog filma – Merida. U ovom članku malo bih se osvrnula na njezin lik.
Riječ je o mladoj princezi koja u sebi krije veliku čežnju za slobodom. Voli lutati u prirodi, po planinama, u šumi, i svaki trenutak koji može posvetiti samoj sebi. Živi „punim plućima“. U ovom filmu se spominje da se naš život treba sjediniti sa prirodom. Donekle se slažem! Zar nam Gospodin nije dao dar da možemo uživati i radovati se svemu što je za nas stvorio? Na početku filma Merida govori o sudbini, ali mi ćemo kršćani ovu riječ zamijeniti riječju „život“ ili „vjera“. Dakle, Merida u filmu spominje kako mnogi ljudi promišljaju da se „životi“ svih ljudi isprepliću kao što se tanke niti prepliću i pretvaraju u tkaninu. Sa njenim mišljenjem možda bi se složili i moji profesori sociologije, psihologije, teologije, i ne znam koje još „logije“. Netko svoj „život“ traži, a netko se s njim bori. Neki ga nikada neće pronaći, ali postoje i takvi ljudi koji se u svom „životu“ prepuste vođenju. Ah, ova mala buntovnica! Ne jednom Bog nam daje mogućnost poučiti se od „malih, neznatnih“ ljudi. Promijene naš život i bez toga da o tome znamo. No, vratimo se animiranom filmu u kojem naša glavna glumica treba postati prava princeza. Treba postati princeza koja ima svoje obaveze, dužnosti, brige koje mora izvršavati. Ljuta je jedino na svoju majku koja upravlja njezinim životom umjesto nje same. Svatko od nas može umjesto riječi – majka – dopuniti svoju riječ. Prema njezinoj majci ona mora ispravno govoriti, dobro poznavati svoje kraljevstvo, ne jesti puno i ustajati rano. Princeza bi trebala biti strpljiva, milosrdna, oprezna,
uredna,…jednostavno – princeza bi trebala biti savršena! Možemo se složiti sa majkom da su to uistinu lijepe vrednote, ali dogodi se da njih jednostavno ne možemo sve izvršavati. Ako nam to ne ide duže vrijeme onda imamo „depresiju“. I mene nekada Gospodin upita: „I reci mi, Samuelka, tko to zapravo čezne za tvojim savršenstvom, ja ili ti?“ A ja se izvlačim i odgovaram: „ Ohh, ja, Ti, i sve oko mene!“ Jer, sudeći prema meni, i ja moram biti uzorna… Ipak, nekada je bolje uvidjeti da li se naše slike „svetosti“, poklapaju sa slikom Božjom?! Zašto? Jer On najbolje zna što je za nas najbolje i što možemo podnijeti. Čak, bolje i od nas samih. Bunit ćemo se? Da! Ali na kraju ćemo priznati da je bio u pravu. Sada ću se vratiti na našu glavnu glumicu – Meridu. U filmu se spominju i trenutci kada ne mora ispunjavati svoje obaveze. Merida izabire prirodu jer svatko od nas ima mjesto, svoje mjesto, gdje može napuniti svoje „baterije“. Toliko toga nam je darovao Gospodin u čemu možemo otkrivati snagu i ljepotu življenja s Njim. Merida je izabrala lutanje ispod oblaka i uživa u svemu što je lijepo. U tim trenucima dobiva snagu kao „more koje jača u oluji“.
Vama također želim ove trenutke u kojima ćete otkriti snagu u izvršavanju svojih svakodnevnih obaveza na putu prema nebu. Ali, oprez!! Naša glavna glumica čezne za slobodom, čezne za ispunjenjem svojih snova. To ne mora biti loše, ali naši se snovi ne moraju i ne mogu uvijek ostvariti. Nekada moramo svoje snove ostaviti snovima. Isto tako slobodu moramo nekada ostaviti u svome srcu i ne zahtijevati je svugdje oko sebe. To prepoznaje i naša glavna glumica, što nju čini „hrabrom“. Ako želimo promijeniti ljude oko sebe, ovdje ne postoji nikakva „čarolija“ (koju koristi Merida) nego možemo i trebamo promijeniti jedino samo sebe i tek onda će se mijenjati svi oko nas. Nekada možemo postati slobodni jedino ako „lance“ koje smo prekinuli ponovo svežemo. Kako? Iskrenom ljubavlju i praštanjem, ljubav čovjeka prema Bogu, majke prema kćeri, sina prema ocu, brata prema sestri, kao što to čini i naša Merida. Naša sloboda vrijedi jedino tada ako nas vodi prema Uzoru ljubavi – Bogu. I svaki naš put ka Bogu vodi preko čovjeka. Ovim putem svima nam je ići.
Želim Vam sretan put!
– s. M. Samuela Muchová