Danas, na Treću korizmenu nedjelju, u evanđelju slušamo o susretu Isusa i Samarijanke. Čitajući sami odlomak, možemo se lako uvjeriti da se radilo o prilično neobičnom susretu. Samarijanka, sva začuđena što Isus uopće s njom razgovara, za svaki slučaj napominje Učitelju da se židovi i samarijanci ne druže. Puno se toga lošega kroz povijest dogodilo da su odnosi među susjedima jednostavno zahladili do te mjere da su jedni druge smatrali „šizmaticima i hereticima“, posebno židovisamarijance. Učenici, pri povratku iz „kupovine“, također u čudu promatraju „Rabbija“ kako razgovara sa ženom. Istina, bar su tri stvari predstavljale zapreku ovom razgovoru. Prva, danas nama prilično neshvatljiva, što se radilo o ženi. Druga, što se radilo o ženi samarijanki. Treća, što joj moral nije ni blizu bio u skladu sa Zakonom. Zaključak, takva osoba nije dostojna razgovora s Učiteljem. A pravi učitelj, zakonoznanac, pobožnik, trebao se jednostavno odmaknuti da ga ne bi, ne daj Bože, blizina takve osobe kontaminirala. Jednostavno, do ovog susreta nije trebalo doći.
Isus je majstor dijaloga. Osobito u Ivanovu evanđelju susrećemo mnoge dijaloge Isusa i njegovih suvremenika. Oni su prilično duboki. Uvijek su zacjeljujući i oslobađajući. I Gospodin uvijek nalazi pravi način kako doprijeti do nečijega srca. U susretu sa Samarijankom također je uspio. Kada se mi, „pravednici“, nađemo u situaciji u kojoj se trebamo obratiti „grešnicima“, već unaprijed smišljamo i domišljamo čitava pisma s mnogobrojnim uputama kojima kanimo drugoga privesti na pravi put. Često se dogodi da kao vjernici u svom religijskom ophođenju osjećamo superiornost po kojoj one za koje procijenimo da nisu na našoj razini gledamo s visoka, nerijetko i s prijezirom. U svemu tome pomislimo da se mi nemamo što prilagođavati i izlaziti ususret, nego da je grešnik taj koja mora učiniti određene korake kako bi dospio do onoga uzvišenog mjesta na kojemu se nalazimo mi. Ako nam u kojem slučaju takva osoba priđe tražeći s nama razgovor, zna se dogoditi da baš mi budemo ti koji ćemo uputiti prve riječi, da ćemo baš mi biti ti koji će tražiti od drugoga da učini određene korake kako bi došlo do pravednijih odnosa, da ćemo baš mi biti ti koji će očitavati bukvice, držati nagovore, i pritom misliti da će upravo nakon naših lekcija o moralu sve sjesti na svoje mjesto.
Prve riječi koje je Isus izgovorio Samarijanki bile su „daj mi piti“. Gospodin se poslužio metodom potpuno suprotnom od ove gore opisane. Isus je znao da je Samarijanka ta koja je žedna. Isus je znao da je Samarijanka ta kojoj treba pomoći i izvući je iz stanja u kojemu se nalazila. Isus je znao da joj jedino on i može pomoći. Ali, prije nego što je Samarijanka tražila nešto od Isusa, on je bio taj koji je od nje tražio ono isto za čim je ona žudila – „daj mi piti“. Nije li se u životu ove žene moglo uvriježiti mišljenje da ona uslijed životnih brodoloma i moralnih zastranjenja nije u stanju ništa dati? Nije li Isus ovim jednostavnim pitanjem dopro do dubine njezinog siromašnog srca po kojemu je otkrila da u njoj u konačnici postoji nešto iznimno vrijedno, nešto što je i ona unatoč stanju u kojem se nalazi kadra drugome darovati? I, tražeći od nje piti, Isus joj je otvorio srce, zapodjenuo dijalog nakon kojeg više ništa neće biti isto. „Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ Ona voda ljubavi za kojom je žeđala Samarijanka postat će u njoj, baš u njoj, baš ondje gdje se nije niti nadala, izvorom koji struji u život vječni.
Vjerujem da ova žena nije sve potpuno razumjela nakon razgovora s Isusom, niti da su svi problemi u njezinom životu odjednom nestali. Ali, Gospodin je posijao sjeme svoje prisutnosti u njezin život. Ona je razumjela ono bitno, a to je da je Bog voli, da joj je spreman oprostiti, da je vidio u njoj što obični čovjek često nije u stanju. Njoj to bijaše dovoljno da ostavi stari krčag te da se zaputi u avanturu nasljedovanja. Na tom putu potrebno je sigurno puno strpljivosti i upornosti da sve sjedne na svoje mjesto. Ali, jedan susret (do kojeg nije trebalo doći) promijenio je sve. Po njemu je shvatila što je istinska žeđ. Shvatila je to zato što je susrela nekoga tko joj je priznao da i ona može žeđati.
fra Antonio Šakota