Naslovna Tagovi Objave tagirane s "susret"
Tag:

susret

Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

Susret koji mijenja

Dok je sedlao konja pogled mu se na trenutke gubio kroz prozor umbrijskom dolinom koja je bila zavijena u jutarnju maglu. Svitao je novi dan. Volio je jutra. To je bilo njegovo povlašteno vrijeme za molitvu. U kasu izjaha kroz gradska vrata koja gledaju na jugoistok. Opet je lutao zaraslim stazama i starim putovima oko Asiza. Sve se više udaljavao i uranjao u duboku samoću. Tih dana u njemu se događa radikalna transformacija. Nije ni slutio da će ga toga dana Gospodin opet pohoditi. Još izravnije nego one noći u Spoletu. Jašući starim putem prema Folignu, daleko od svakog naselja iznenadi ga prigušeni zvuk čegrtanja. Jašući dalje bio je sve glasniji. Približavao mu se. Preplaši se kad ugleda gubavca. Natjera konja u galop kako bi što prije pobjegao od zadaha smrti. Taj se čovjek raspadao. Lice mu bijaše iznakaženo i prekriveno otvorenim ranama. Zaudarao je na trulež. Guba tada bijaše neizlječiva bolest. No, u djeliću sekunde se nešto dogodi. Sijevnu u Franjinoj duši još jača svijetlost nego spoletske noći. Mislima mu prostruji tako blag, a istovremeno zapovjednički glas: Franjo, ono što ti bijaše gorko, postat će ti slatko. Tako silno povuče uzde da se i konj preplaši te stade kao ukopan. Sve je izgledalo nestvarno. Sjaha s konja te pođe u susret gubavcu. Nije osjećao više onaj smrad. Prestane i gađenje i strah od zaraze gubom. Bila je to neodoljiva sila koja ga natjera da poljubi gubavca. I na trenutak kao da cijeli svemir zastade da se divi tom poljupcu. Bijaše to poljubac Ljubavi. Poljubac je to samog Krista koji se skrio u liku gubavca. Franjo ljubi sve ono što nije htio biti. Sve ono što je htio izbjeći. Ali u tom poljupcu Franjo doživljava oslobođenje. Od tog trenutka Franjo počinje živjeti drugačijim životom. Prestaje mijenjati svijet oko sebe, prestaje mijenjati druge jer shvaća da to nije u njegovoj moći. On u tom poljupcu shvaća da jedino što može promijeniti je svoje srce. A gubavce može prihvatiti i ljubiti.

Dok se vraćao svom konju zastane pred ogromnom bujicom slatkoće i nutarnje topline. Nikad se nije osjećao tako radosno. Bijaše to jedan od najsretnijih dana njegova života. Čak toliko značajan da ga u Oporuci spominje kao presudan trenutak svojega obraćenja. Njegove oči počele su sjajiti nježnošću i milosrđem. A srce postade posuda puna ljubavi. Svoje nove prijatelje nije više zvao gubavcima, nego braćom kršćanima. Ponekad je umjesto na svoja samotna mjesta išao u njihove nastambe kako bi im služio. S majčinskom nježnošću previjao je njihove rane, a još više svojom lijepom riječju tješio njihova srca.

Čovječe, zastani samo na trenutak pred ovim susretom. Promatraj ovaj poljubac. Krist se Franji sakrio u liku gubavca. U čijem liku se u tvom životu krije Krist? Tko je tvoj gubavac kojeg moraš prihvatiti i zavoljeti? Što dalje napreduješ na Franjinom hodočašću to se od tebe traži više hrabrosti. I ludosti. Neka ti Franjo bude uzor. Nemoj bježati od svojih gubavaca. Pođi im u susret. Znam da je teško, ali to je Franjin put. To je škola evanđelja. I zapamti da čovjek osjeti najdublje zadovoljstvo onda kada svlada najteže zapreke na životnom putu. Ti nam poduhvati donose zrelost i grade našu autentičnost. Rođen si kao original. Nemoj da radi izbjegavanja vlastitih gubavaca umreš kao nečija loša kopija.

fra Marko Galić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Nikola JurišićHodKolumneNaslovnaNovostislider

Gubavi Krist i ja

Prije nekih 800 godina u malom gradu ograđenom kamenim zidinama živio je jedan mladić. Duh mu je bio snažan. Spreman za revolucije. Nije ni slutio da će jedna zahvatiti njegovu dušu. Takvu nije ni tražio, a ipak se dogodila. Puno toga u životu taj je mladić smatrao svojim. Uvijek su to bile različite stvari. Kako se mijenjao on, tako je i druge stvari smatrao svojima.

U početku je uživao u okruženju mladića njegove dobi kojima bi pripremao gozbe i zabave. Svi su voljeli biti u njegovom društvu. Bilo je lako prijateljevati s njim jer je imao slobodnu dušu. Uvijek je bio spreman za društvo. Obitelj bi podnosila žrtvu posla od koje bi on kasnije živio. Ne samo on nego i njegovi prijatelji.

Zanesen plemenitim idejama da postane vitez, mladić se odvažio na put u rat kako bi zaslužio tu plemenitu titulu. Ni slutio nije da ga na tom putu čeka Netko drugi. Možda Ga nikada nije dobro upoznao. Susret je ipak bio neizbježan. Tu započinje ona promjena.

Nakon nekog vremena dogodilo se ipak nešto sasvim drugačije.

Dok je bio u molitvi u kojoj je svoj život i srce izlagao pred Gospodinom začuo je glas koji mu je rekao da se odrekne svega onoga što mu je prije bilo slatko i da prihvati ono što mu bijaše mrsko. Sam za to nikada ne bi imao snagu. Odlučnost je stekao, ipak, u prvoj prilici kad je to mogao ostvariti.

U susret mu dolazi jedan prosjak. Tražio je od njega milostinju. Nitko nije znao koliko će to važan susret biti.

– Oprosti, možeš li mi dati malo novca? Treba mi za kruh i…
– Nemam sada novac uza se… Oprosti mi. Pomogao bih ti, ali…

Pomislio je prosjak da je u pitanju još jedna uobičajena scena iz njegova života. Još jedna uskraćena dobrota Kristu koji je svoje lice sakrio u lice ovog patnika. Osjetljiva duša ovog mladića ipak je ćutila da se ispod skrivenog lica Prosjaka krije nešto više. Primijetio je gubu. Bolest od koje cijeli čovjek propada. Malo po malo – jednostavno nestane i ugasi se.

– Pruži mi ruku. Molim te! – rekao je mladić.
– Ali… moja ruka… ja… gubav sam! Ako me samo dotakneš i ti ćeš se zaraziti. Kazna koja je dopala mene, prijeći će i na tebe. Bolje bi bilo da se skloniš.
– Možda bi i bilo bolje. Ja to moram učiniti. Dopusti mi, molim te.

I poljubi mu ruku, te ga zagrli.

U tom trenutku ozdravi mu duša. Mladić više nije bio isti.

Ne govori se što je bilo s gubavcem. Ne bih bio iznenađen ako bih saznao da je ozdravio. Na djelu je bila čista Ljubav koja je promijenila toliko života. Mogla je i ovaj.

Susret je ovo dvojice siromaha.
Jedan od njih tražio je volju Božju.
Drugi je tražio milostinju,
iznad svega ljubav.
Jedan bez drugoga nisu mogli
ostvariti ono što im je trebalo.

Kao, možda, ništa drugo, cijeli svemir je tražio taj susret. Sve su zvijezde nestrpljivo promatrale. Dugo nisu imale priliku vidjeti takav prizor.

Otkrile su kako nitko na svijetu nije toliko siromašan da drugome nema što dati. S druge strane – nitko nije toliko bogat da ne bi mogao primiti ljubav. I kad se susretnu takva dva siromaha – mijenja se cijeli svijet.

Mladić je, nakon susreta, ostao sam sa sobom. Nigdje se ne spominje gubavac. Nestao je. Možda je promijenio odjeću. Odjenuo se u onog kome je upravo podario novi život i od njega očekuje dobrotu koju je primio. Ne znam.

Pred Gospodinom smo svi siromasi. I ti i ja. Baš poput Franje i gubavca. Susret s Njim i nas treba promijeniti. Ne smijemo zaboraviti da je i On siromah pred nama. Kuca na vrata našega srca i strpljivo čeka da Mu otvorimo kako bismo Mu udijelili od one ljubavi i dobrote koju je nama darovao.

On kuca.
Očekuje da Mu otvoriš?
Jesi li Mu spreman dati? Ne od viška, nego poput one udovice, sve što imaš?

Ruka Mu je ispružena.
Sljedeći je korak na tebi.

Zagrli svoga gubavca i promijeni svijet!

fra Nikola Jurišić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Nikola JurišićHodNaslovnaNovosti

Rado bih Te susreo!

Rado bih Te susreo!

Znaš, tražio sam Te svuda i nisam Te uspio pronaći.

Nema kutka kojeg nisam pretražio ali Te nigdje nisam našao. Pitao sam druge za Tebe i nisu razumjeli moju zabrinutost ni traženje. Tko zna što su sve mislili o meni. Jedina misao kojom sam se ja bavio bila je čežnja za susretom s Tobom. I bilo je tako bolno nakon pustog traganja osjetiti da Te nisam uspio naći.

Shvatio sam jednu stvar. Pravi sam umjetnik! Kako dobro znam staviti sve u neke svoje okvire! Tako sam pokušao i Tebe staviti u okvir. S velikom pomnjom sam pravio taj okvir i pažljivo birao oblik i materijal. Sav sam napor uložio u izradu ornamenata koji bi trebali krasiti taj okvir. Tek onda sam pokušao pronaći Tebe – ali onakvog koji bi se uklopio u moj okvir. I tu je bio jedini problem! Što sam Tebe pokušao prilagoditi svojim potrebama i željama. Nisam imao potrebu upoznati Te. Samo Te sresti i popuniti rupu koju omeđuje ovaj okvir.

Ali, opravda se Mudrost djelima svojim!

Ti si ipak prvak svake kategorije umjetnika! Tako vješto si uspio svaki puta umaći mom okviru i mojoj slici. Samo da bi se sakrio u neku drugu sliku. Onu na koju mi pogled nikada ne bi pao. Pokazao si da si iznad i izvan svih mojih očekivanja. Moje iščekivanje nikada ne bi došlo do ispunjenja jer nisam znao koga uopće očekujem. Srećom, Tvoja ljubav ide onkraj mojih želja, mojih nastojanja i očekivanja. Tvoj se kist zaustavio na jednoj nedovršenoj slici. Odlučio si samoga sebe upisati u mene – svoju sliku. Barem bih to trebao biti. Koliko god ja ustrajao u slikanju nekim svojim bojama, nekim svojim oblicima, Ti preko toga slikaš svojom milošću.

Samoga sebe daruješ meni. Želiš biti snaga u mojim slabostima i jakost u mojim padovima. Želiš mi biti sve kako bih samome sebi bio ništa.

I povijest kao da se ponavlja.

I dalje čeznem za susretom. U meni budi nadu ovo vrijeme u kojem se trenutno nalazim. Vrijeme Došašća. Vrijeme kad je u svima probuđen osjećaj iščekivanja i očekivanja. I kako se vrijeme više bliži uz nadu se, kao neki tihi pratitelj, pojavljuje strah. Hoću li Te prepoznati? Jesi li onakav kakvog očekujem?

Rado bih Te susreo!

Nadam se da ću Te prepoznati i dopustiti da se u meni rodiš. Da činiš ono što je Tebi moguće. Da se u nesavršenom savršeno proslaviš.

fra Nikola Jurišić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Frama RužićiFrama Široki BrijegNaslovnaNovosti

Zajednički susret Frame Ružići i Široki Brijeg

Hvaljen Isus i Marija dragi čitatelji naše stranice, evo u subotu 15. rujna održalo se još jedno druženje frama, ali ovaj put ulogu gošća smo preuzeli mi pošavši u Ružiće. Kako bi vam što vjernije opisali našu subotu i druženje moramo vam reći par riječi o toj maloj, možda ne i tako maloj frami velikog srca. Broje oko devedesetak članova uključujući glasnike, vodi ih predsjednica Petra, a duhovni asistent im je fra Tomislav Jelić porijeklom iz našeg Širokog. Njihova frama ove godine slavi punoljetnost jer su osnovani baš 2000. Godine. Kako smo već rekli oni su frama jednog veselog i velikog srca koje su nam pokazali svojim dočekom, čim smo ih ugledali počeli su nam mahati i veselo pozdravljati. Iako je vrijeme pomalo bilo tmurno, nitko u toj prostoriji nije mogao osjetiti ni malo straha i nervoze. Pozvali su nas unutra i udobno smjestili. Pomolili smo se i zahvalili Bogu što smo živi i zdravi stigli, te da sklopimo mnogo više od poznanstava; prijateljstva koja će vječno trajati. Predsjednica Petra sa svojih tridesetak framaša pokazala nam je predivne pejzaže i okolicu oko crkve, kao i stoljetni hrast, malu štalicu koju je napravila građevinska sekcija te drvo koje su zajedno s još jednom framom posadili 2003. Godine na proslavi primanja i obećanja. Upoznavanje smo započeli tako što smo se podijelili u dvije skupine, jedna skupina bi na balon trebala napisati, spol, boju kose, očiju i svoju visinu. A svaka osoba iz druge skupine trebala je uzeti po jedan balon i pronaći osobu čiji su podaci na balonu. Bilo je pomalo teško, ali svatko je na kraju imao svoj par. A onda razgovor, u nekih deset minuta parovi bi razgovarali, te bi doznali sve moguće jedno o drugome, svatko morao se i predstaviti „žiriju“ koji čine svi ostali parovi.

„Najljepše od svega bilo je to što nas ništa nije ometalo, nikakve trgovine, supermarketi i slično. Samo mi, framaši iz Ružića, i naša ljubav prema Franji; svi smo tu baš kao i Franjo ludi za Kristom i ludi za Krista.“ 

Ubrzo nakon predstavljanja uslijedilo je ono pravo druženje; glazbe, smijanja, plesa i pjesme nije ne nedostajalo. Zajedno kao jedno, za samo jedno; LJUBAV. Druženje se nastavilo sve do zalaska sunca, a onda smo pošli okrijepiti duh i dušu. Fra Tomo je započeo misu, a glazbena sekcija frame Ružići i naše frame uveličala je slavlje trostruko. Nakon mise održano je klanjanje koje je jednom rječju bilo božanstveno.

„U tim trenutcima nismo mislili da je Bog tu s nama, jednostavno smo znali.“

Polaganjem ruku na naša grešna tijela fra Tomo je završio molitveni program u kojem smo razmatrali sve one materijalne ovisnosti, sve naše nesavršenosti koje su perfektno savršene, ali nam je društvo nametnulo da nisu. Odrekli smo svega onoga što nas zarobljava i ispovjedili svoju vjeru. I ponovno nakon što smo izišli u crkveno dvorište nastavili smo s pjesmom veličajući Krista, svakako je bilo preteško napustiti takve ljude i slegnuti dojmove, ljubav koju tada osjećaš osjetiš malo kad. Iako je povratak kući bio planiran oko 20:30h u Široki smo stigli oko deset sati. Hvala Bogu na svemu, nemamo što drugo osim reći. Hvala i Ružićanima i Ružićankama koji su nam pružili osjećaje kao i doma. Nadamo se da ćemo ovo što prije ponoviti, ali da ćemo domaćini biti mi.

„I tako dok čekaš ondje na kolodvoru, sam, shvatiš koliko zapravo nisi samo. Shvatiš koliko si danas ljudi upoznao koji su jednaki tebi, koji jednako veličaju život kao ti, ali najbolje od svega shvatiš koliko te zapravo Bog ljubi.“

Objava preuzeta sa: frama.ba

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Dobra pričaNaslovna

Susret (do kojeg nije trebalo doći)

 

Danas, na Treću korizmenu nedjelju, u evanđelju slušamo o susretu Isusa i Samarijanke. Čitajući sami odlomak, možemo se lako uvjeriti da se radilo o prilično neobičnom susretu. Samarijanka, sva začuđena što Isus uopće s njom razgovara, za svaki slučaj napominje Učitelju da se židovi i samarijanci ne druže. Puno se toga lošega kroz povijest dogodilo da su odnosi među susjedima jednostavno zahladili do te mjere da su jedni druge smatrali „šizmaticima i hereticima“, posebno židovisamarijance. Učenici, pri povratku iz „kupovine“, također u čudu promatraju „Rabbija“ kako razgovara sa ženom. Istina, bar su tri stvari predstavljale zapreku ovom razgovoru. Prva, danas nama prilično neshvatljiva, što se radilo o ženi. Druga, što se radilo o ženi samarijanki. Treća, što joj moral nije ni blizu bio u skladu sa Zakonom. Zaključak, takva osoba nije dostojna razgovora s Učiteljem. A pravi učitelj, zakonoznanac, pobožnik, trebao se jednostavno odmaknuti da ga ne bi, ne daj Bože, blizina takve osobe kontaminirala. Jednostavno, do ovog susreta nije trebalo doći.

Isus je majstor dijaloga. Osobito u Ivanovu evanđelju susrećemo mnoge dijaloge Isusa i njegovih suvremenika. Oni su prilično duboki. Uvijek su zacjeljujući i oslobađajući. I Gospodin uvijek nalazi pravi način kako doprijeti do nečijega srca. U susretu sa Samarijankom također je uspio. Kada se mi, „pravednici“, nađemo u situaciji u kojoj se trebamo obratiti „grešnicima“, već unaprijed smišljamo i domišljamo čitava pisma s mnogobrojnim uputama kojima kanimo drugoga privesti na pravi put. Često se dogodi da kao vjernici u svom religijskom ophođenju osjećamo superiornost po kojoj one za koje procijenimo da nisu na našoj razini gledamo s visoka, nerijetko i s prijezirom. U svemu tome pomislimo da se mi nemamo što prilagođavati i izlaziti ususret, nego da je grešnik taj koja mora učiniti određene korake kako bi dospio do onoga uzvišenog mjesta na kojemu se nalazimo mi. Ako nam u kojem slučaju takva osoba priđe tražeći s nama razgovor, zna se dogoditi da baš mi budemo ti koji ćemo uputiti prve riječi, da ćemo baš mi biti ti koji će tražiti od drugoga da učini određene korake kako bi došlo do pravednijih odnosa, da ćemo baš mi biti ti koji će očitavati bukvice, držati nagovore, i pritom misliti da će upravo nakon naših lekcija o moralu sve sjesti na svoje mjesto.

Prve riječi koje je Isus izgovorio Samarijanki bile su „daj mi piti“. Gospodin se poslužio metodom potpuno suprotnom od ove gore opisane. Isus je znao da je Samarijanka ta koja je žedna. Isus je znao da je Samarijanka ta kojoj treba pomoći i izvući je iz stanja u kojemu se nalazila. Isus je znao da joj jedino on i može pomoći. Ali, prije nego što je Samarijanka tražila nešto od Isusa, on je bio taj koji je od nje tražio ono isto za čim je ona žudila – „daj mi piti“. Nije li se u životu ove žene moglo uvriježiti mišljenje da ona uslijed životnih brodoloma i moralnih zastranjenja nije u stanju ništa dati? Nije li Isus ovim jednostavnim pitanjem dopro do dubine njezinog siromašnog srca po kojemu je otkrila da u njoj u konačnici postoji nešto iznimno vrijedno, nešto što je i ona unatoč stanju u kojem se nalazi kadra drugome darovati? I, tražeći od nje piti, Isus joj je otvorio srce, zapodjenuo dijalog nakon kojeg više ništa neće biti isto. „Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ Ona voda ljubavi za kojom je žeđala Samarijanka postat će u njoj, baš u njoj, baš ondje gdje se nije niti nadala, izvorom koji struji u život vječni.

Vjerujem da ova žena nije sve potpuno razumjela nakon razgovora s Isusom, niti da su svi problemi u njezinom životu odjednom nestali. Ali, Gospodin je posijao sjeme svoje prisutnosti u njezin život. Ona je razumjela ono bitno, a to je da je Bog voli, da joj je spreman oprostiti, da je vidio u njoj što obični čovjek često nije u stanju. Njoj to bijaše dovoljno da ostavi stari krčag te da se zaputi u avanturu nasljedovanja. Na tom putu potrebno je sigurno puno strpljivosti i upornosti da sve sjedne na svoje mjesto. Ali, jedan susret (do kojeg nije trebalo doći) promijenio je sve. Po njemu je shvatila što je istinska žeđ. Shvatila je to zato što je susrela nekoga tko joj je priznao da i ona može žeđati.

 

fra Antonio Šakota

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaPreuzeto s...

Franjo i gubavac

franjo i gubavac

Kad se jednoga dana usrdno molio Gospodinu, primio je ovaj odgovor: »Franjo, sve što si na tjelesni način volio i želio imati moraš prezreti i zamrziti ako želiš spoznati moju volju. A kad to počneš raditi, ono što ti je prije bilo slatko i ugodno postat će ti nepodnošljivo i gorko, a u onome od čega si prije zazirao nalazit ćeš veliku nasladu i neizrecivu ugodnost.« Obradovan svim ovim i ohrabren u Gospodinu, kad je jahao nedaleko od Asiza, sreo je jednog gubavca. A jer je od gubavaca mnogo zazirao, prisilio je samoga sebe, sjahao s konja, dao mu denar i poljubio ruku. Primivši od gubavca poljubac mira, ponovno je uzjahao konja i nastavio put. Otada je počeo sve više prezirati samoga sebe, dok nije uz pomoć Božje milosti prispio do potpune pobjede nad samim sobom.

Legenda trojice drugova, 4. poglavlje

Čitajući ovaj ulomak iz života svetog Franje, možemo vidjeti i poruku koja je upućena svima nama. Univerzalnost Riječi je neupitna. Dok govori Franji Gospodin se obraća svakome od nas i nema sumnje u moć koju Riječ ima nad našim životima. Njen utjecaj na naš život je neupitan. Svjedočanstvo o tome imamo i u navedenom ulomku. Kadra je Riječ mijenjati svako srce pa bilo to srce kralja ili prosjaka. Uvuče se kroz najsitnije pore i mijenja kompletnog čovjeka. Možda je to nepravedno prema čovjeku, ali, ako malo razmislimo, to je najbolje što se čovjeku može dogoditi. Da se bar to češće dogodi! No, Riječ nikada neće ići protiv naše slobode i to je bitan podatak. Istina je ta da će u mnogo situacija Gospodin učiniti prvi korak i pokrenuti nešto, ali nikada se nešto neće nastaviti bez našeg slobodnog pristanka. Primjera za to ima puno. Najjasniji primjer je Marijin »Neka mi bude«.

U drugom dijelu ulomka možemo vidjeti posljedicu koju je Riječ ostavila na Franjin život. U to vrijeme gubavci su živjeli van gradova i svih zajednica. Bili su osuđeni na život bez života. Svaki kontakt s njima bio je strogo zabranjen, a ponekad i kažnjavan. Ako se stavimo u kontekst tadašnjeg vremena, moći ćemo shvatiti veličinu Franjine geste. Siguran sam da većina nas u sličnoj situaciji ne bi ovako postupila. No, Franjo je prisilio samoga sebe i odlučio učiniti ono što nikada prije ne bi učinio. Riječ mijenja do te mjere da kasnije ne možemo ni prepoznati sami sebe, ako smo spremni na toliku promjenu. Mnogi kažu da je ovo događaj koji je ostavio trag na Franjin život tako duboko da ga smatraju jednim od ključnih u njegovu obraćenju. Sama gesta ljudske blizine u liku Franje iz Asiza onom je gubavcu mogla značiti cijeli svijet u tom trenutku.

Postoji i jedan susret, vremenski puno bliži svima nama, a sličan ovome Franjinom. Radi se o bl. Majci Tereziji. Jednom prigodom jedan novinar rekao joj je da se on ne bi približio gubavcu ni za milijun dolara. Ona mu je na to odgovorila da ne bi ni ona za milijun dolara ali za Krista bi. Iz svega ovoga možemo vidjeti da se promjena čovjeka može dogoditi u suradnji s Riječi. Ako se otvorimo Riječi – promjena će se dogoditi. Čak i nesvjesno, ta Riječ će nas mijenjati. Kadra je Riječ promijeniti i naša srce: od kamena načiniti meso, od leda načiniti vatru na kojoj će se grijati mnogi. Čitajmo i živimo Riječ!

Piše: fra Nikola Jurišić (fra3.net)

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneKroz susret do promjeneNaslovna

Susret s likovnim djelom

Kako sam ove jeseni imao čak tri samostalne izložbe koje je posjetio velik broj ljudi, a među njima najveći broj mojih prijatelja, kolega i poznanika, razmišljao sam o susretu promatrača i likovnog djela. Zanimalo me kakav je taj susret, ako se uopće i dogodio!? Susret likovnog djela i promatrača. Zanimljivo je vidjeti kako ljudi obilaze izložena likovna djela. Mnogi od njih brzinom munje prijeđu preko izložaka i tu je već završila njihova priča kojoj nisu ni dali priliku da započne. Drugi su pak oni koji obilaze svako izloženo djelo i sa svim svojim snagama i silama pokušavaju nešto shvatiti. Trude se otkriti što je to autor htio reći i prikazati. Njihova zapažanja vrlo su često površna, daleko od onoga što je autor prikazao na izloženim djelima. Oni vide nešto potpuno drugačije. Vide nešto novo. Njihov odnos prema likovnom djelu pošten je i sasvim ljudski. Ne znaju, ne shvaćaju, ali ne odbacuju na prvu. Oni su oni koji se trude shvatiti ono što je prikazano na slici. Žele dublje ući u kombinaciju boja, linija i oblika koji se nalaze na izlošku. Treća, ona rjeđa, skupina ljudi su istinski poznavatelji likovne umjetnosti koji izložbe posjećuju zbog likovnih djela, a ne zbog onih koji ih izlažu. Oni žele otkriti neke nove svjetove, analizirati poteze kistom, strukturu linija, kvalitetu plohe. Žele vidjeti ritam, kolorit, prepoznati zlatni rez itd. Njima je važno autorovo korištenje likovnim elementima kako bi promatraču prenio poruku. Oni se žele nahraniti na viđenome.

Svi ovi pogledi i analize gotovih djela nisu ništa u odnosu s onim što sam autor proživljava za vrijeme stvaranja. Susret s bijelim papirom ili platnom. Susret bjeline i autorove nutrine. Kako svoju nutrinu prebaciti na bjelinu te na taj način promatraču prenijeti poruku!? Likovno prenošenje poruke nije nimalo jednostavno ako uzmemo u obzir da autor mora u svoje razmišljanje uključiti sva stečena znanja. Mora imati cilj i znati prenijeti poruku. On kroz svoju liniju, plohu i boju iznosi sve svoje strahove, radosti, dvojbe. Istinskim poznavateljima umjetnosti on govori puno o sebi. Dozvoljava da se preko likovnog jezika uđe u prostor intimnoga i svetoga. Jer, autorova intima je nešto sveto. Baš kao i intima svakog čovjeka. To je nešto gdje je čovjek najranjiviji. I, ako ga netko želi povrijediti može slobodno „udariti“ po tome i biti siguran da je u tome i uspio.

Gledano biblijski, Bog je Stvoritelj, a čovjek sustvaratelj. Sve što je Bog stvorio bilo je dobro. „I vidje Bog da je dobro“, stoji u Knjizi Postanka. Ja kao čovjek pozvan sam sustvarati. Pozvan sam činiti nešto novo. Pozvan sam nadograđivati, a ne kopirati. Kopija je uvijek kopija ma kako uvjerljivo bila napravljena. Ja kao čovjek sam original. Bog me je takvog stvorio i želi da takav i ostanem. On ne želi da postanem netko drugi. Jer, ako ja želim postati netko drugi potrošit ću svoj život u prazno. Život će proći, a ja neću ostvariti svoj cilj. Možda ću postati dobra kopija, ali tko želi kopiju!? Bolji je i loš original nego dobra kopija. No, da bih ja od svoga života učinio dobro umjetničko djelo potrebno je na tom djelu i raditi. Raditi bez prestanka, svakodnevno nadograđivati, dodavati novu i svježu boju. U svom pismu umjetnicima kaže blaženi papa Ivan Pavao II: „U određenome smislu čovjek od života treba načiniti umjetničko djelo, odnosno remek djelo.“  Umjetnik u svome stvaranju izriče samoga sebe do te mjere da je njegovo djelo odraz njegova bića. On u svome djelu očituje svoju duhovnost i svoj duhovni rast i pomoću svog djela on komunicira s drugima. Isto je i s onima koji nisu umjetnici. I oni svojim životom, svojom duhovnošću, svojim moralnim vrednotama izgrađuju svoju sliku koju prezentiraju drugim ljudima. To je slika njihova života i ona je puno vrjednija od bilo kojeg umjetničkog djela. Na njima je kako će ta slika izgledati. Možda će biti realna i lako razumljiva većini ljudi, a možda će biti apstraktna i pomalo zbrkana i nerazumljiva. Sasvim je sigurno da će vas neki uvijek razumjeti i shvatiti vaše želje i ideje, a neki drugi uz sav vaš trud neće vas moći ili neće htjeti razumjeti. No, to nije razlog da vi prestanete stvarati. To nije razlog da ne ostvarite jedan dobar susret s drugim ljudima. Ne dozvolite da vaše djelo bude poticaj zatvorenosti u same sebe.

– fra Tihomir Bazina

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail