Kako sam ove jeseni imao čak tri samostalne izložbe koje je posjetio velik broj ljudi, a među njima najveći broj mojih prijatelja, kolega i poznanika, razmišljao sam o susretu promatrača i likovnog djela. Zanimalo me kakav je taj susret, ako se uopće i dogodio!? Susret likovnog djela i promatrača. Zanimljivo je vidjeti kako ljudi obilaze izložena likovna djela. Mnogi od njih brzinom munje prijeđu preko izložaka i tu je već završila njihova priča kojoj nisu ni dali priliku da započne. Drugi su pak oni koji obilaze svako izloženo djelo i sa svim svojim snagama i silama pokušavaju nešto shvatiti. Trude se otkriti što je to autor htio reći i prikazati. Njihova zapažanja vrlo su često površna, daleko od onoga što je autor prikazao na izloženim djelima. Oni vide nešto potpuno drugačije. Vide nešto novo. Njihov odnos prema likovnom djelu pošten je i sasvim ljudski. Ne znaju, ne shvaćaju, ali ne odbacuju na prvu. Oni su oni koji se trude shvatiti ono što je prikazano na slici. Žele dublje ući u kombinaciju boja, linija i oblika koji se nalaze na izlošku. Treća, ona rjeđa, skupina ljudi su istinski poznavatelji likovne umjetnosti koji izložbe posjećuju zbog likovnih djela, a ne zbog onih koji ih izlažu. Oni žele otkriti neke nove svjetove, analizirati poteze kistom, strukturu linija, kvalitetu plohe. Žele vidjeti ritam, kolorit, prepoznati zlatni rez itd. Njima je važno autorovo korištenje likovnim elementima kako bi promatraču prenio poruku. Oni se žele nahraniti na viđenome.
Svi ovi pogledi i analize gotovih djela nisu ništa u odnosu s onim što sam autor proživljava za vrijeme stvaranja. Susret s bijelim papirom ili platnom. Susret bjeline i autorove nutrine. Kako svoju nutrinu prebaciti na bjelinu te na taj način promatraču prenijeti poruku!? Likovno prenošenje poruke nije nimalo jednostavno ako uzmemo u obzir da autor mora u svoje razmišljanje uključiti sva stečena znanja. Mora imati cilj i znati prenijeti poruku. On kroz svoju liniju, plohu i boju iznosi sve svoje strahove, radosti, dvojbe. Istinskim poznavateljima umjetnosti on govori puno o sebi. Dozvoljava da se preko likovnog jezika uđe u prostor intimnoga i svetoga. Jer, autorova intima je nešto sveto. Baš kao i intima svakog čovjeka. To je nešto gdje je čovjek najranjiviji. I, ako ga netko želi povrijediti može slobodno „udariti“ po tome i biti siguran da je u tome i uspio.
Gledano biblijski, Bog je Stvoritelj, a čovjek sustvaratelj. Sve što je Bog stvorio bilo je dobro. „I vidje Bog da je dobro“, stoji u Knjizi Postanka. Ja kao čovjek pozvan sam sustvarati. Pozvan sam činiti nešto novo. Pozvan sam nadograđivati, a ne kopirati. Kopija je uvijek kopija ma kako uvjerljivo bila napravljena. Ja kao čovjek sam original. Bog me je takvog stvorio i želi da takav i ostanem. On ne želi da postanem netko drugi. Jer, ako ja želim postati netko drugi potrošit ću svoj život u prazno. Život će proći, a ja neću ostvariti svoj cilj. Možda ću postati dobra kopija, ali tko želi kopiju!? Bolji je i loš original nego dobra kopija. No, da bih ja od svoga života učinio dobro umjetničko djelo potrebno je na tom djelu i raditi. Raditi bez prestanka, svakodnevno nadograđivati, dodavati novu i svježu boju. U svom pismu umjetnicima kaže blaženi papa Ivan Pavao II: „U određenome smislu čovjek od života treba načiniti umjetničko djelo, odnosno remek djelo.“ Umjetnik u svome stvaranju izriče samoga sebe do te mjere da je njegovo djelo odraz njegova bića. On u svome djelu očituje svoju duhovnost i svoj duhovni rast i pomoću svog djela on komunicira s drugima. Isto je i s onima koji nisu umjetnici. I oni svojim životom, svojom duhovnošću, svojim moralnim vrednotama izgrađuju svoju sliku koju prezentiraju drugim ljudima. To je slika njihova života i ona je puno vrjednija od bilo kojeg umjetničkog djela. Na njima je kako će ta slika izgledati. Možda će biti realna i lako razumljiva većini ljudi, a možda će biti apstraktna i pomalo zbrkana i nerazumljiva. Sasvim je sigurno da će vas neki uvijek razumjeti i shvatiti vaše želje i ideje, a neki drugi uz sav vaš trud neće vas moći ili neće htjeti razumjeti. No, to nije razlog da vi prestanete stvarati. To nije razlog da ne ostvarite jedan dobar susret s drugim ljudima. Ne dozvolite da vaše djelo bude poticaj zatvorenosti u same sebe.
– fra Tihomir Bazina