Tako sam ja pala ispit u ponedjeljak. I počela plakat, jer se ‘moja malenkost’ u zadnje vrijeme navikla prolaziti ispite. Kažu da imam sreće s faksom. (…) Onako, cijela izgubljena otišla sam s udrugom posjetiti naše beskućnike. Kažu da nisu imali sreće u životu…
Zastane čovjek malo kad upozna lice male Hane kojoj ni nepuna godina dana nije, a osuđena je na improviziranu kuću starog tepih centra. Zapita se kad pogleda besprijekorno sređenu kuću sedamdeset-devetogodišnje napola slijepe bakice. Osjeti šamar na licu kad daje vreću s nešto kruha i toplim obrokom pijancu koji ne zna ni tko je, kamoli gdje je. Naučimo, a oni ostaju nebitna margina od koje vješto okrenemo glavu, potiho se rugajući, ni ne sluteći kolika smetlišta nosimo u sebi.
Ok, Isus nas je pozvao da budemo svi jedno, ali nas nije pozvao da budemo jednaki, da budemo kopije kopija. Stvori nas različite da upoznamo Ljubav. Da upoznamo ljude oko nas koji su naizgled daleko, da im posvjedočimo da je nas stvorio samo radi njih. Ljudski rod često smatram promašajem. Onda se sjetim: „I bijaše veoma dobro!“ (Post 1,31) Vidim često puno dobrih ljudi koji čine zle stvari. Vidim ljude prestravljene od tih istih dobrih. Ljude pune potencijala, želje za promjenom, koji zrače vedrinom i dobrotom. Vidim ih etiketirane kao ljude koje rade žrtve od sebe, neshvaćeni zbog želje za nekim novim obzorima. Vidim previše dobrih ljudi oko sebe. (…)
Globalna slika nije lijepa. Ni Franji njegov svijet – zajednica – nije bila lijepa, dapače, bila mu je najveći križ. Imam osjećaj da je ljudima danas najveći križ biti čovjek. Spustit se, poniziti, pomoći, tražiti pomoć za sebe, za druge. Ili si preglasan pa te ušutkavaju, ili si preglasan jer želiš ušutkati. Ljubo je beskućnik, glasan po svoj prilici i najiskreniji muljator. Uz svoj poznati stil na kraju razgovora reče da će popolovit Božju providnost s nekim novim drugom.
Nauči te život lekciju tamo gdje se najmanje nadaš. Obori te profesor ispit kad baš misliš da si sve prepisao. Nauče te ljudi da se dostojanstvo ne može izgubiti ako izgubiš dom ili ponos, ono visi na komadu prekriženog drveta, čavlima čvrsto ‘okačeno’.
Podijelite nekad nešto s ljudima, a da to nije facebook status. Komad kruha, koju riječ, iskren osmijeh, šalabahter na ispitu. Znam da se ovo ponavlja, ali ozbiljno, uradite nešto napokon! Nemojte se truditi biti dobri, samo budite ono što jeste. „Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba. Nauči me umijeću malih koraka.“
Antonia Gašpar