Opet ispred mene prazan papir i prazna ploča misli što pisati ovaj put. Ali ispred mene i cvijeće čije sam suhe grane i cvijet danas pošišala i ostavljala ga gotovo ogoljenog, na par mjesta s nekoliko listova. Danas nakon poziva s mamom i upita što da radim s njime, zapeo mi je za uho njezin savjet da pošišam suho jer nema smisla da mu to bezveze crpi energiju. Pošišaj suho da ne crpi energiju ostatku. Wow! Nikada o tome tako nisam razmišljala. Dokaz je to da ga Ivona i ja već duže vrijeme samo zalijevamo i čudimo se kako ne znamo s cvijećem i kako nam ne uspijeva oživjeti ga. Nismo mi njemu štetile ni vodom ni svjetlošću ni zrakom, ali nismo vidjele da ga trebamo malo osloboditi, ogoljeti, da dana voda ide tamo gdje treba ići, ne trošeći se na one već odavno mrtve dijelove. Koliko se nesvjesno pronalazim u ovom cvijetu i poistovjećujem s njim. Zorka tko si? Cvjetaš li i rasteš li ili ti nešto crpi energiju i ne da ti napredovati, prodisati, mijenjati se, nadoći, osvježiti se? Usudiš li se bona, evo, stati ispred ogledala duše i srca i vidjeti ima li što trulo, gnjilo, suho, u propadanju? Što te to do temelja crpi da ti sva energija ide na nervozu, stres, strah, postizanje? Zar i ti kao ovaj cvijet ne napreduješ jer ti je prvo potrebno skinuti ono što ti ne da slobodno živjeti, što je odavno mrtvo i stoji i udara na tvoju osobnost, karakter, raspoloženje, put kojim koračaš? Ima li što da treba baš pošišati? Udaljenost od Boga? Neimanje vremena za molitvu? Neljubaznost? Ljubomora? Zavist? Pretvaranje u nekoga tko nisi? Svjetovno? Materijalno? Ljutnja? Ogovaranje? Nema šanse da napreduješ ne počneš li šišati – odmah danas! Nije jednostavno, govorim ti, jer znaš da napredak nije jednostavan, ali budi prema sebi nježna i blaga i počni umirati sebi da oživi u tebi Bog. Tako je jednostavno. Odbaci gnjilost i procvjetaj, prodiši, oslobodi se, budi sretna. Okreni se prema sebi i otkrivaj se, reži što ti crpi energiju, da lijepe plodove počneš davati. Vidiš li da je tako mało potrebno da se nešto promijeni. Pa i ovo ogoljeno cvijeće sad je puno ljepše ovako nego kada je bilo čitavo u rozim, isušenim cvjetovima, koji nisu ličili ni na što. Tako je malo potrebno, baš malo, da se očistimo od trulog i da polako, čekanjem, dođemo do punine života. A znaš li da je jedina punina života u Isusu Kristu? Čemu onda sve, ako Njega nema i ako propadaš iznova i iznova?
Eto Zorka, ogoli se danas kao što si ogoljela ovo cvijeće i prati vaš napredak, hoće li doći novi, ljepši cvjetovi i plodovi!
Dragi prijatelju, pišući sebi, pisala sam i tebi. Hoćemo probati zajedno nešto za sebe?
Marija-Zorka Vasilj