Mladi u akciji u sinodalnoj Crkvi.
Protekli tjedan u Rimu (19. – 22. lipnja) se održao Forum mladih na kojem su sudjelovali mladi predstavnici crkvenih zajednica iz cijeloga svijeta. Ovo je nastavak sinodalnog putovanja čiji je središnji događaj bila biskupska Sinoda u listopadu 2018. godine na temu „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“. Tema ovog susreta bila je Mladi u akciji u sinodalnoj Crkvi. Sinodalna Crkva zapravo bi trebala predstavljati dijalog odraslih i mladih te naš zajednički hod k istom cilju. Mladi u akciji. To je, uz dokument Christus vivit, bilo središte ovog susreta. Nismo mi tek puki promatrači – mi smo oni koji djeluju, aktivni sudionici u događajima kako u Crkvi tako i u društvu. Crkva se u zadnje vrijeme bavi pitanjem nas mladih, naše vjere i razlučivanja zvanja, naših života uopće. Ono što je možda i najvažnije od svega – ne samo da Crkvu zanimamo mi, nego je zanima što mi imamo reći o nama samima, o našem odnosu sa Crkvom i svećenicima, našem odnosu s Kristom. Crkva i papa na njezinom čelu izravno nas pitaju što želimo i trebamo, što je to što nas muči i kako nam Crkva u tome može pomoći. Pitaju svakog od nas posebno! Imamo li mi odgovor na ta pitanja? Znamo li točno što želimo ili se naše čežnje više odnose na neku apstraktnu promjenu? Znamo da nešto moramo mijenjati ali ne znamo što pa ćemo radije stajati u mjestu i prigovarati kako ovo ili ono ne valja. Posljednji objavljeni dokument na temu suradnje mladih i odraslih je Christus vivit, papina pobudnica upućena prvenstveno mladima, ali zapravo i svakom ljudskom biću u ovom svijetu. Papa Franjo posebno naglašava tri važne činjenice koje nikada ne smijemo zaboraviti: Gospodin te voli, spašava te i On je živ! Iako nam se čini da ih već jako dobro znamo nikada nije na odmet napomenuti ih i podsvijestiti samima sebi. Jesmo li mi svjesni da kakvu god grešku napravili i koliko kod naši problemi bili veliki, Gospodin je uvijek uz nas i čuva nas? Što god učinili ne možemo izgubiti Njegovu ljubav. I koliko god nisko pali, ne možemo pasti dublje od Njegovih ruku. On nas voli. Spasio nas je prije više od 2000 godina i spašava nas i danas jer – On je živ! Christus Vivit!
Papa također ističe da smo mi mladi sadašnjost Crkve i svijeta, Božja sadašnjost. Ne prošlost, ne budućnost – sadašnjost! Nismo više djeca nego mladi koji mogu donijeti napredak ovom svijetu, možemo ga obogatiti, ali pri tome trebamo paziti svoj svakodnevni rast. Osobni rast nikada ne prestaje. Vjerojatno ni u jednoj dobi ili trenutku svoga života nećemo moći reći da smo dosegli svoj maksimum, i u tome i jeste ljepota: svaki se dan truditi biti bolji nego jučer. Na tom putu nam je potrebna pratnja, potrebni su nam mentori, odrasli ljudi – i laici i svećenici – koji bi nam svojim životom mogli pružiti dobar primjer, koji se ne boje priznati svoju grešnost, uputiti kritiku i pohvalu kada je to potrebno. Pred sam kraj spomenula bih mlade sudionike ovoga susreta. Mnoštvo različitih kultura, različitih konteksta u kojima smo odrastali i iz kojih dolazimo, različitih želja, ideja, potreba, mladi sa svih sedam kontinenata, a opet u nečemu toliko slični: u ljubavi prema Gospodinu i prema Crkvi. Slični u radosti koja je očita u susretu s ljudima. Slični u želji da napravimo korisne iskorake u svijetu u kojem živimo, ali vođeni mišlju da prvo moramo voljeti ono što želimo mijenjati.
Kada razmišljamo o mladima negdje drugdje u svijetu, obično sam se čine daleki, potpuno različiti od nas. Ono naše „ma ‘ta će on“. A zapravo, to su mladi baš kao i mi. Sa svojim šalama, malim smicalicama koje dan čine zanimljivijim, s neponovljivim iskustvima putovanja ili pričama tuđih neugodnih trenutaka. U svojim srcima, oni nisu ništa drugačiji od nas. Zanimljivo mi je bilo iskustvo jedne osobe koja je imala ludu sreću prisustvovati Sinodi s još 34-ero mladih. Prepričava kako se jednom, tijekom tridesetodnevnog boravka u Rimu, zajedno s još jednom osobom susrela s papom u dizalu. Prvo šok, zatim nevjerica. Počeli su razgovarati s njim, i nakon kratkog razgovora papa ih pita žele li ići gore dizalom, oni odgovaraju „Da, da želimo“. I zamislite sad papu Franju koji im odgovara da onda trebaju pritisnuti gumb. Mislim da bi tada svi propali u zemlju. Ona kaže da joj je to bio najsramotniji trenutak u životu. Možda jest, ali ovako se vrijedi osramotiti. Zar nije moćno poznavati osobu koja se susrela s papom u dizalu? Dijeliti njezino oduševljenje? Zar nije posebno poznavati ljude iz Kanade, SAD-a, Chilea, Argentine, Paname, Palestine, Iraka, Gane, Australije, Rusije, Velike Britanije, Portugala, Francuske i mnogih drugih zemalja? Zar nije prekrasno doživjeti istinski susret s njima u kojima vidimo Krista?
Nebrojeno mnogo važnih poruka Papa Franjo navodi u dokumentu. Nemoguće ih je sve i pobrojati u samo nekoliko redova. No, navela bih papine zaključne riječi: Uz zagovor Duha Svetoga i Blažene djevice Marije koja je i sama bila mlada kada je rekla svoje „Da!“ velikom Božjem planu, nastavimo trčati privučeni Kristovim licem. Crkva treba naš polet, našu intuiciju i našu vjeru. A kada stignemo tamo gdje odrasli još nisu stigli, imajmo ih strpljenja čekati.
Nikolina Zovko