fra Željko Barbarić

Stalno govorimo o vremenu došašća i o božićnom vremenu. Ja bih radije malo razmišljao o stanju došašća i božićnom stanju. Kad govorimo o vremenu, vrijeme je nešto što bude i prođe. Jedno vrijeme odlazi u prošlost, a drugo stupa na snagu. Vremena se mijenjaju. U liturgijskoj godini pronalazimo također ‘vremena’. Tako se u došašću pripremamo za Božić, kroz korizmu se pripremamo za Uskrs, pa imamo božićno vrijeme, uskrsno vrijeme, vrijeme kroz godinu…

Stanje na koje nas poziva vrijeme došašća je stanje budnosti. U tom stanju budnosti smo pozvani iznova osjetiti Božju prisutnost. Ne kao da se Bog ne bi rodio i drugim danima osim onog 25. prosinca, pa baš moram pričekati taj dan i taj dan se dobro najesti i napiti u to ime. Ne kao da bi valjalo biti budan samo kroz ovo vrijeme došašća, ustajati se na zornice samo pred svetkovinu Božića ili ukrašavati naše domove i mjesta samo u ovo vrijeme. Ako razmišljamo o stanju budnosti, onda radije pođimo u onom pravcu gdje ćemo doživljavati i proživljavati Božju prisutnost kao Ilija koji je zakrio svoju glavu kad je osjetio kako dolazi blagi lahor ili kao Mojsije koji je izuo svoju obuću pogođen sviješću i spoznajom da je Bog tu ili kao učenici na putu u Emaus koji prepoznaše Gospodina u lomljenju kruha.

Emanuel. Bog s nama. To je istina vjere i stanje svijesti koje pokušavamo probuditi u sebi. Povjerovati u taj dio kršćanskog načina ispovijedanja vjere u živoga Boga. Boga koji je prisutan. Boga koji je blizu. Takvo stanje znači drukčije razmišljanje, drukčije ponašanje i drugačije srce. Upravo ono što označava riječ metanoia. Duboka promjena srca, korjenita promjena naših misli i životni zaokret. Početi živjeti život koji je pogođen Božjom prisutnošću. Došašće nije vrijeme koje dođe i prođe. Došašće je način života. Božić nije samo vrijeme koje dođe i prođe. Božić je način života. A tek Uskrs! Uskrs nije jednogodišnja svečana proslava Kristova uskrsnuća. Uskrs je način života. To je stanje u kojem živim svjestan Božje pobjede, svjestan Božje jakosti i Božje veličine. Naša liturgijska vremena su, svakako, poziv – progledati.

Priča kaže da su profesori u jednoj školi za njegovateljice u završni ispit uvrstili kao zadnje pitanje nešto što se nije moglo pronaći u udžbenicima. Zadnje pitanje je glasilo: Kako se zove čistačica u našoj školi? (Dovoljno je navesti samo ime). Učenici su se zbunjeno pogledavali. Znali su kako izgleda. Znali su da je to bila visoka žena, srednjih godina, crne kose… Ali nitko se nije uspio sjetiti njezinog imena. Doduše, ne sjetiti, jer bi to značilo da su ga nekad čuli. Nisu nikad ni pitali. Ali, pitali su se otkud to pitanje. Odgovor koji su dobili im je govorio o smislu njihove škole. Učenici u toj školi su učili kako njegovati druge ljude. Kako njegovati ljude, ako pored nekih prolazimo kao da ne postoje, a prema drugima trčimo ne bismo li im pomogli. Znači da nam nisu svi isti… A njegovati nekoga ponekad znači samo uputiti osmijeh ili znati nečije ime, pokloniti nekome minutu svoga vremena…

Tu se negdje krije i poruka došašća i poruka Božića. Bog nam dolazi poručiti da smo svi isti, da smo mu svi jednako važni. Poruka je i u tome da mi preispitamo gledamo li mi na takav način druge ljude? Jesu li nam jedni važniji, dok drugima ne znamo ni ime. Bog uvijek iznova poručuje da je ime svakoga od nas zapisano u Njegovim dlanovima. Bog uvijek iznova izgovara onaj svoj famozni Govor na gori gdje naprijed, na prva mjesta, stavlja one kojima ne znamo ni imena. Siromašne, gladne, ožalošćene, progonjene…

Neki dan šetam gradom i čujem čovjeka kako nešto pita. Zaustavim se, a njegova iduća rečenica je bila: Hvala ti što me doživljavaš kao ljudsko biće. Reče da se nitko ne obazire na njega. Ljudi prolaze pored njega kao da ne postoji i kao da njegov glas uopće nema zvuka. Bešuman. I to je poruka došašća i Božića. Primjećivati Božju prisutnost u ljudima oko sebe. Možda si i ti Božja prisutnost za nekoga od njih. Možda je tu značenje onoga: Približilo se kraljevstvo nebesko. Možda je i sam Bog na dohvat ruke.

Živjeti došašće znači disati Božju prisutnost. Živjeti došašće znači biti pažljiv na Božje znakove. Živjeti došašće znači učiti slušati. Zastani. Pogledaj. Poslušaj. Emanuel – Bog s nama. Na dohvat ruke…

fra Željko Barbarić

https://www.bitno.net/

Oblačim li vjenčanicu od 10 metara zbog mišljenja drugih, moram li pustiti narodnjake u svatovima samo zato što to vole svatovi? Moram li zaključiti svoj djeci peticu iz vjeronauka kako bi ona došla i iduću nedjelju u crkvu (iako se borimo s najosnovnijim informacijama)? Moram li kimati glavom i govoriti da je nešto loše dobro, jer se bojim za svoje radno mjesto?

Utopiti se u masu i biti kao svi drugi ili biti svoj? Ne moram postupno, nadugo i naširoko objašnjavati da ovo prvo znači imati mnogo prijatelja, pristaša i dobrih veza, a da ovo drugo znači osjetiti što znači biti sam i vidjeti mnogima ne toliko lice koliko leđa koja govore više od sakrivenog lica. Jedan dan te slave, drugi dan te ostavljaju. Plešeš li po njihovim notama ili pak sviraš kako ti kažu – ti si općeprihvaćen. Čak prozvan i nazvan ‘normalnim’, a možda povremeno i ‘cool’. Ako se baš ističeš, onda će te prozvati i ‘predvodnikom nove generacije’ ili ‘stjegonošom novoga vala’. Biti svoj i razmišljati svojom glavom učestalo nosi sa sobom kvalifikacije poput ‘čudak’, ‘osobenjak’, ‘nevješt u komunikaciji s ljudima’.

Veliko pitanje postavljeno čitavom svemiru iz pera svetoga Pavla, velikog apostola i putnika, glasi: ‘Želim li se ja svidjeti Bogu ili ljudima?’ Naši odgovori sijevaju na sve strane. A ovo može biti dobar ispit savjesti. Ovih dana završava škola. I događaju se mnoge obljetnice matura. I godišnjice vjenčanja i nova vjenčanja. Sve prilika do prilike osjetiti i razmišljati o tome – ‘želim li se svidjeti Bogu ili ljudima?’ Oblačim li vjenčanicu od 10 metara zbog mišljenja drugih, moram li pustiti narodnjake u svatovima samo zato što to vole svatovi? Moram li zaključiti svoj djeci peticu iz vjeronauka kako bi ona došla i iduću nedjelju u crkvu (iako se borimo s najosnovnijim informacijama)? Moram li kimati glavom i govoriti da je nešto loše dobro, jer se bojim za svoje radno mjesto? Jer znam, budem li govorio svoje mišljenje – nema mi napretka, nema tu napredovanja. Jer jednostavno, moje mišljenje nije u skladu s ostalim mišljenjima. I onda, zbogom karijero! Zbogom i poslu. Zbogom i ‘prijateljima’. Zbogom i rodbini.

Jedan vikend su Gospodinu vikali: ‘Hosana!’ Nije prošlo ni tjedan dana, već se vikalo na sve strane: ‘Raspni’. To su ljudski glasovi. To su ljudska mišljenja. To su ljudska prijateljstva. Podložna su promjenama i izmjenama, dopunama i prepravcima. Puno toga se u našem društvu događa zato što postoji neki interes. Čak i humanitarna pomoć, humanitarne akcije i donacije ne odlaze na adrese potrebitih prije negoli se to kvalitetno ne izreklamira. Stoga i oni veliki čekovi s velikim brojkama. Nek’ se vidi i nek’ se zna tko je pomogao. Mi ljudi svašta nešto svedemo na sferu interesa. Mogu li ja doživjeti da sam ja u Božjem interesu? Da sam Njemu bitan. Da nisam slučajan.

U kockanju i klađenju postoji ti nekakvi slučajni dobici. Zapravo, u okviru kocke i klađenja mi percipiramo i gledamo sreću kao dobitak, a nesreću, tugu i žalost kao gubitak. Kod kockara je dobitak, zapravo, kad se oni vrate iz kockarnice i kladionice kući, kad ih njihova obitelj napokon dobije natrag iz ralja kocke. Idemo to premjestiti u naš odnos prema Bogu. Bog je sretan kad se ti vratiš u Očev dom, kad ti postane bitno svidjeti se Njemu i kad ta maksima zaživi u tebi, kad to postane tvoj životni princip. U daljini i pozadini odzvanja ona: ‘Ta progonili su tako proroke i prije vas…’ Čudan si ako živiš po Božjim zapovijedima. Budala si ako vjeruješ u Boga i to živiš. Bilo je to oduvijek čudno i budalasto, ne samo danas. Biti svjestan da jedino Bogu polažem račun i tako živjeti. To je oduvijek bila ludost. No, ti nisi nešto što se Bogu slučajno dogodilo i što je On slučajno dobio u ruke. Bogu si bitan. On čeka tvoj povratak i Njemu je dobitak tvoj povratak u Očev dom. A ti. Ti se ne odlučuješ slučajno za Boga niti slučajno staješ nasuprot Bogu. To je svjestan izbor.

fra Željko Barbarić

Preuzeto: bitno.net

Ovoga došašća Bog od nas očekuje samo jednu stvar – korjenitu promjenu srca

Ne želim biti dio mase, želim se svidjeti Bogu, a ne ljudima