„Ivana, budi sol zemlje i svjetlo svijeta“, izgovorio je fratar i u ruku mi stavio nekoliko zrna soli i svijeću.
Toliko sam puta slušala te riječi, ali sam ih tek tada čula. Pogled je bio uprt u mene, izgovoreno je bilo moje ime. Zar do sada nisam zastala pred veličinom ovih riječi i važnosti tog poslanja? Sol zemlji i svjetlo svijetu. Dvije nezamjenjive stvari mi povjerio i šalje me. Ali gdje je moja svjetlost, gdje li je okus moj? I gledam opet njega, najboljeg učitelja, našeg sv. Franju. To predivno svjetlo koje i danas obasjava cijeli svijet. On nije gorio, nije tinjao, on je svom snagom izgarao u sebi, da bi svijetlio Bogu. Ali Bog taj sjaj nije zadržao za sebe. Obasjao je i nas da nam bude živi primjer kako su moguće i velike riječi evanđelja. Franjo je znao pravu molitvu: „Višnji i slavni Bože rasvijetli tmine srca moga…“ Svjetlo nije tražio u svijetu, niti je tražio da ga drugi osvjetljavaju, on je želio biti svjetlo i znao je da ono izbija samo iz čistoga srca. A kako ga postići? „Moli i uvijek bdij“, rekla bi sv. Klara, još jedna svjetiljka Asiza. Jer Bog nije u blještavilu i buci, on je u tami moga srca i tišini moje duše. Dok gori,svijeća ispušta višak voska i njezin plamen biva jači. Dok vosak klizi, pričvršćuje se za površinu i ona postaje uspravnija. Što se više topi, svjetlost je veća. U poniznosti sam veća. Višak voska moji su grijesi i slabosti. Kada ih iskreno izbacim iz sebe, srce je moje živo i osmijeh zatreperi poput plamena, a njega ne možeš skriti. Iako je višak, jako mi je važan, jer me čini stabilnijom podsjećajući me na moju nesavršenost. A svaki grijeh budnica je kajanju, iskrenim kajanjem bliža sam Bogu, a sve dalja grijehu. Sve što je bilo moram pustiti da ode, jer mi samo novi vosak daje snagu. Primjer sv. Franje mi pokazuje da što više unutra izgaram, to je vani vidljivija moja svjetlost. Samo molitva rasvjetljuje tamu moga srca, samo kroz nju mogu ispustiti onaj višak i jače zasjati, samo uz takvu svjetlost mogu bdjeti jer u tami je lako zaspati.
Zar ću bit ukras kojem će uvijek trebati netko da ga osvijetli, ako mogu biti ona koja svijetli? Zar ću samo treperiti, ako mogu veliki plamen imati? Neka svjetlost dobra, ljubavi, poniznosti, strpljivosti, vjere i jednostavnosti iz mene izbija. Svi smo pozvani da svijetlimo. Bez pitanja možemo li, jer da ne možemo, Bog nas na to ne bi niti pozivao. Bog nas šalje, a i
Franjo također. Posolimo kršćanskom soli zemlju na koju nam padoše konopi, da nam drugi ne bi pamet solili. Svijeće franjevaštva zapaljene su u župama, pronesimo njihov plamen kroz svijet i među svijet, svjedočeći tako da smo Franjina djeca. Učitelj svjetla stao je pred Boga i stopio se s Njegovim sjajem. Samo gledajući Boga mogu spoznati sebe. Stojeći što bliže pred Njim kroz mene se može nazirati prava svjetlost. Koji bi to divan prizor bio da se svjetlost iz srca Isusova probija preko srca Franjina kroz moje srce. O da mi je jedanput tako zasjati, pa makar se morala odmah ugasiti. Na trenutak da je osjetiti tu puninu radosti kada znaš da si uspio, onako kako si pozvan živjeti. Nemojmo čekati smatrajući se nedostojnima, nego se učinimo dostojnima Njegova kraljevstva. Bdijmo i molimo i za Boga svjedočimo, jer On nema druge ruke nego naše, drugi glas nego naš.
Hvala mu na prilici i na fratru koji je pružio svoje ruke i pustio svoj glas, te sam tako čula riječi koje će me zasigurno mijenjati, nadam se i vas.
– Ivana Ivanković
