Tag:

ivana ivanković

Gradi čvrste temelje!

24. siječnja 2016.

Gospodine Isuse Kriste, ti koji si svjetlost i radost našega života… Mojim je mislima krenula molitva koju već neko vrijeme nisam molila. Pojavila se nenadano kao signal upozorenja da mi je baš to potrebno. Podsjetiti se odakle sam krenula. Svaki put se zaustavim na dijelu… Daruj nam duha poniznosti i jednostavnosti, da nas oslobađa od robovanja nama samima. Postati rob samoga sebe, težak je teret. Niti jedan drugi čovjek te ne može toliko učiniti nesretnim koliko ti možeš sam sebe i zato je bitno izgrađivati se u pravom smjeru.

Znati kome pripadaš i gdje želiš biti. Život je divlja rijeka. Baca te sad na jednu, sad na drugu stranu i pogled se lako zamuti. U tom mutnom periodu te vreba onaj koji te treba jadnog, izgubljenog i nesigurnog kako bi mogao manipulirati tobom. Sumnja u ono što jesi zaroni glavu u pijesak i čini se da više ništa nije bitno. Da ona uvjerenja koja si godinama gradio u ovom svijetu ne vrijede. Četiri zida, za koje si bio uvjeren da su čvrsto sazidana, sruše se u prašinu. I ostaneš ležati dolje na tlu, a iznad tebe samo nebo. A onda to Nebo posvijetli temelje na kojima ležiš i daje znak da gradiš ponovo. Temelji su bitni! Sve cigle i zidovi mogu biti smrvljeni, ali temelji su već davno nekad postavljeni u dubini franjevaštva. Gradeći velike kule često zaklonimo pogled onome iz čega smo nastali. A tako je bitno spustiti se dolje i podsjetiti se na svoje početke. Iznemogao i prašnjav gradi ispočetka i ne zavaravaj se, opet će to biti cigle istih uvjerenja jer to si ti i ne možeš od sebe. Cigle koje nisu pripadale toj građevini urušile su je. Zato gradi čvrste temelje da barem kad zastraniš imaš na što pasti. Mnoge su se crkve uzdizale na starim temeljima. I ti ćeš otići, a trag tvojih temelja biti će pokaz da je tu živio čovjek. Svi odlazimo i ostavljamo za sobom netko ništa, netko nešto, netko sve. Ono ništa ljudi će zaboraviti, nešto će pamtiti, a sve će podijeliti. Pa ostavi barem nešto. U nedjelju je pokopana Iva, fratar reče da je bila trećarica. Ne poznajem Ivu i ne znam kako je živjela, ali mi je mislima samo prošlo kako se jedna Franjina svijeća ugasila. Gori duplo! Ostavila je za sobom nešto. Svjedočanstvo da se u franjevaštvu isplati živjeti i u njemu umrijeti.

Evo vam i moje nešto. Nekoliko rečenica ispisanih srcem. A svaka od njih je želja da se ti i ja trgnemo i živimo dostojno onoga za što smo stvoreni. Ako ti ijedna odgovara, uzmi je. I da utvrdimo, franjevaštvo je stil života i ako ga iskreno kreneš živjeti nikada ne prolazi želja za njim. Vjeruj mi. Zastraniš i zalutaš, ali se i vratiš jer je to kruh koji te hrani, snaga koja te jača. I kada izdaš franjevaštvo, izdao si sebe, a to boli. Ali se i oprašta. I samo suza klizne niz obraz jer znaš da te netko i grešna prihvaća, da ti netko grešnom oprašta, da te netko grešnoga voli. Di ćeš čovječe ljepšega temelja?

Mir i dobro!

Ivana Ivanković

24. siječnja 2016. 0 komentar

Hod Kolumne Naslovna

Jesmo li spremni umrijeti?

16. studenoga 2015.

Padam i ja pod utjecaj medija pa me teroristički napad iz Pariza vodi do pitanja koliko sam spremna umrijeti. Zlo prosipa strah svijetom, smrt se naziva nenadanom, a žrtve nevino stradalima. Podsjeti me takvo smaknuće na Krista. Nije li se na Njega obrušilo zlo te nevin dade svoj život za nas. Obojim li profil ikada Njegovim bojama? Stavljajući se na mjesto žrtve u meni se probudi želja za ispovijedi jer negdje odzvanja ono upozorenje, budni budite jer ne znate dana ni časa. Vidiš li čovječe koliko si slab i kratkotrajan? Bez Boga si marioneta kojom upravlja tko stigne. Plodno tlo za djelovanje sotone. Jer svijetom vladaju dvije dimenzije, dobro i zlo. Čemu čuđenje zlu kada ono postoji otkad je Boga i čovjeka. Kada dobiva sve veći prostor svakim našim odmicanjem od dobra. Ova tema vraća me iznova na meni drag ulomak iz Evanđelja: „Kažem vama, svojim prijateljima: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a poslije toga ne mogu više ništa učiniti! Pokazat ću vam koga treba da se bojite: bojte se onoga koji, pošto oduzme život, ima vlast baciti u pakao! Da, velim vam, njega se bojte! (Lk 12, 4-6)“ Svaki dan je vrijeme obraćenja. Promatrajući svoj život shvatit ćeš koji to strah tebe prožima. Bojiš li se za svoje tijelo ili dušu? S obzirom da nitko od nas ne zna ima li sigurnu ulaznicu za Raj, strah od smrti logičan je. Ali nije logično da se istovremeno i svim silama ne borimo zaslužiti tu ulaznicu. Da se razumijemo, strah o kojem govorim ne podrazumijeva samo upereni Kalašnjikov, nego i svakodnevne situacije u kojima su naši životi na kocki. Jesi li spreman u svakom trenutku otići, to te samo pitam. Imam pred očima sjajan prizor u kojem je čisto srce nadvladalo svaki strah i radosno zapjevalo: „Dobro mi došla sestrice smrti…“, primjer u kojem sv. Franjo ponovno Evanđelje dokazuje kao živu riječ. Dao Bog da i mi budemo tako spremni. Osnažimo svoju vjeru. Isus je živ! On je onaj koji pobjeđuje zlo i ako Ga nosimo u sebi, što nam tko može? Zar ne vidimo braćo moja da nam je svima potrebna obnova. Krist nas treba da svijetu donosimo dobro. Ne da se borimo oružjem, ni On se tako borio nije, nego molitvom, jer to je jedino oružje koje sotona ne može poraziti. Jesen je, gle svijet je prepun boja, neka sivilo ne zavlada. Imamo li vjere?

Ivana Ivanković

16. studenoga 2015. 0 komentar

Hod Kolumne Naslovna Novosti

Dobrota se isplati!

26. listopada 2015.

Kada bi barem mi katolici zaista gledali očima vjere, ne bi bilo drugačijih pogleda na svijet, sigurno time i manje nesporazuma. Kada bi barem malo češće uzeli Evanđelje u ruke i pročitali koji redak, kome ga je inače Isus ostavio, zasigurno bi bili korak bliže k razumijevanju Božje riječi i samog smisla života na zemlji. Kada bi se barem više potrudili biti čovjek, svijet bi bio puno ljepši. Što bi onda sotona radio, znam pitat ćete se. Ali ja se pitam zar smo se toliko udaljili od Boga, udaljili čovjek od čovjeka da nas jedan čin dobrote može zadiviti, iznenaditi kao neka rijetka pojava.

Ne spominjem to tek tako. Na ova me razmišljanja naveo nedavni događaj iz autobusa. Sjedam u autobus, preko puta mene je neki čovjek. Totalno nebitno za mene. Dan je tmuran jesenski, vožnja uspavljujuća, standardni scenarij pomalo gnjavatorske vožnje busom po ko zna koji put u životu. Monotoniju na Privalju prekida glas gospođe s prvog sjedala koja vozača začuđeno upita:“ Jozo, jesi li ti zaboravio čovjeku stat?“ Jozu, vozača posuškog autobusa, zasigurno zna svaki onaj ko se bar jednom vozio tim busom od Mostara prema Posušju. Po meni osoba koja zaslužuje nagradu za najboljeg vozača ili barem za strpljenje i ljubaznost, ako netko ima ovlasti molim da mu se dodijeli. Da nastavim priču. Nakon tog njezinog uzvika Jozo se uhvati za glavu i sebi predbaci koliko se unio u svoje misli da je zaboravio stati na nekoj stanici. Ja ne razumijem što je tu tako sporno, kao da se jedan put dogodilo da nekome prođe autobus , ali dok ja tako razmišljam Jozo na Kajinoj benzinskoj već radi polukružno okretanje i vraćamo se natrag prema Širokom. Nastupa zatim čovjek preko puta mene i sav u čudu pita zar će se autobus vratiti samo radi njega. Sad meni postaje zanimljivo i po naglasku shvatim da taj čovjek nije iz naše sredine te da niti ne zna gdje je trebao izići, pa je zamolio vozača da mu kaže kada dođu do određene ustanove. Jozo zaboravio i zato se sada vraćamo par kilometara unatrag. Ovaj je čovjek i dalje iznenađen, pogledavši u mene reče kako takvu ljubaznost još nije doživio. Ja se nasmijem i samo odgovorim:“To je Jozo.“ On nije skidao osmijeh s lica, cijelim putem se zahvaljivao, vadi novac koji Jozo ne želi primiti, pita ga za ime i ponavlja kako će se uvijek rado sjećati tog vozača jer se radi njega autobus nikad nije vraćao. I ja sam se nasmijala jer mi je bilo lijepo gledati ljudskost na dijelu. Predivan prizor pun obostrane radosti. Onoga koji učini dobro i onoga kojem je to dobro učinjeno. Jozo se ponašao kao da je to najnormalnija stvar koju je napravio, ali mislim da bi to isto netko još možda i učinio, ali vjerojatno uz mrmljanje. Mogao je smisliti bilo kakvu izliku, ali nije, mislio je na čovjeka. I ostao čovjek! U svijetu u kojem autobusi i vlakovi jure u jednom smjeru velikom brzinom i mala nepažnja vodi te stanicama daleko, kod nas još ima prostora da se autobus vrati u suprotni smjer. Možda zaostajem za svijetom, ali i zbog toga sam bila sretna, jer se u takvom autobusu upravo nalazim. Ovdje čovjek nije bio rob vremena, nego njegov vlasnik. A zašto se ovaj čovjek čudio? Zašto sam ja pomislila svaka čast Jozi? Zar tako malo vjerujemo čovjeku? Ili su ovakvi događaji sve rjeđi. Ne znam. Ali lampica upozorenja se upalila u mojoj glavi. Čudimo se dobroti? Divim se ljudima koji bi svoj posao mogli odrađivati čisto profesionalno, ali oni ipak unose i gomilu ljudskosti. Savršen marketing! Takvim ljudima se uvijek rado vraćaš. Puno je ljepše kada znaš da te već na ulaznim vratima dočeka osmijeh, pa bio to Jozo u autobusu, Srećko u kopirnici, Ljilja na referadi ili netko sasvim treći. S tim iskrenim osmjehom znaš da tu sjedi čovjek. Dao Bog da dobrota zavlada. Uniformiranost nas je zahladila. Ma neće nastati kolaps ako se okrenemo zbog nekoga, kolaps nastaje ako se ne osvrćeš ni na koga. Kolaps jer rušiš čovjeka u sebi. Evanđelje je udžbenik dobrote. Često se kunemo u svoju vjeru, a u isto vrijeme ponavljamo kako se ne isplati biti dobar, pošteni nastradaju, ne budi naivan misli na sebe itd. Kontradiktornost na nivou. Trebalo bi čim prije odlučiti za koji mi to svijet živimo.

Skreni s autoputa na onu staru cestu, gdje vidiš kuće i dvorišta, livade i šume, zaustaviš se bez opasnosti promatrati potoke i udahnuti svježi zrak. Skreni sa staze jednoličnosti i iskoči iz okvira. Budi čovjek! Makar za osmjeh druge osobe. Makar da se nađeš u pokušaju pisanja priče neke kolumnistice. Makar za ulaznicu u onaj bolji svijet. Kad ti kažem, isplati se.

26. listopada 2015. 0 komentar

Hod Kolumne Naslovna Novosti

Četrdeset dana kroz pustinju

17. veljače 2015.

Povedi me u moju pustinju. U najsušniji predio moje duše. Ondje gdje je vjetar već odavno zameo Tvoje i moje tragove. Gdje je i oaza presušila, a tako mi je potreban život. Povedi me sa sobom u pustinju traženja, a ne samo odricanja. Jer puno češće se mi odričemo nego li tražimo sebe i svoj odnos s Tobom. Neka sunce sprži sve mrtve stanice koje se nakupiše kroz proteklu godinu, jer došlo je vrijeme obnove. U kapljicama znoja neka iziđe sva nečistoća moga srca, neka klizi niz tijelo kao slap, jer ima toga podosta što želim da isteče. Neka ne jedem, neka moje tijelo bude slabo kako bih shvatila snagu riječi da ne živi čovjek samo o kruhu. Povedi me u pustinju gdje shvatiš da bi tijelo davno klonulo da nema duha. Ondje gdje me tišina navodi da pričam s Tobom, da Te čujem i da Ti govorim. Nisam ni znala koliko Ti toga imam za reći. Pusti me da pođem s Tobom, jer ja sama ne mogu i ne smijem. Puta ne znam i strah me je. A s Tobom ničeg se ne bojim. Pusti me da pođem s Tobom da se opet ugledaju četiri traga na mojim putima jer znam da nisam sama. Kažem Ti povedi me jer Ti si uvijek tamo, a ja sam ta koja je bježala iz pustinje u vrevu svijeta misleći da je ondje sve lakše i ljepše. Divimo se zajedno kaktusima koji simboliziraju život usred ništavila. Njihova gruba vanjština nije odraz neprijateljstva već potrebe kako bi što duže zadržali svježinu, a onda se na toj grubosti pojave divni nježni cvjetovi. Nije li to još jedan primjer kako nije bitno ono na nama, nego ono što je u nama. Nisam kao kaktus, moja svježina brzo ispari. Zato me vodi što dalje u tu pustinju, uči me trpjeti da shvatim što je to zaista potrebno za život i odbacujem sve ono nevažno. Povedi me da i ja pustim korijen što dublje i pronađem izvor svoje svježine. Znam da ako idem s Tobom moram proći kroz sve što i Ti prolaziš. Evo moje kušnje. Jesam li napokon spremna pokazati kome pripadam? Povedi me kroz pustinju i osnaži me, ne daj mi da pobjegnem, želim doći do kraja i doživjeti tu oazu. Iako sam samo zrno u tolikom pijesku, znam da me nećeš ostaviti. Sretno nam braćo na ovom putovanju. Dobro razmislimo čega se treba odreći, a što trebamo tražiti. A najvažnije je da na taj put ne krećemo sami. Ne štedi se!

Ivana Ivanković

17. veljače 2015. 0 komentar

Hod Kolumne Naslovna Novosti

Ah, to vrijeme.

21. rujna 2014.

Dolazi još jedna jesen. A svaka jesen me podsjeća na neke nove početke. Novi razred, nova godina, poslovi. I u prirodi se nešto mijenja. Grane odbacuju lišće i spremaju se za novi ciklus života. Prirodno je obnavljati se. A mi smo potrebni svakodnevne obnove. Predvečer pusti današnji dan, današnjeg čovjeka. Jutru daj novu priliku i novog, boljeg čovjeka. Čudno je to protjecanje vremena. Nekad nam je prijatelj, a nekad najveći neprijatelj. Kada je vrijeme od nečega? Iako svaki čovjek ima svoje vrijeme, ipak ga se često baca u okvire drugoga. Ja ne mogu brzo. Sat ovdje traje, vremena uvijek ima i sekunde su nekada duge. Netko prije, netko kasnije proživi neke trenutke. Kako bilo, ne diraj moj tempo. Ne pokušavaj ga usporiti niti ubrzati. Najbolji je trenutak sada. Ali znam li živjeti u trenutku? Kugla vremena okreće se u beskonačnosti. Ne vraća se ono što je prošlo, a za ono što će doći neću biti spremna, ako ne riješim ovo sada. To je sve još jedan genijalan Božji izum. Kad nam je dobro mi bi stopirali vrijeme, a kad je teško ubrzali. Zato je najbolje ovako kako je. Neka teče. I dobro i loše proći će. Kroz njega se opet prožima Božja ljubav prema nama i nada.

Tko ti još daje sutra, ako si pogriješio danas? Za jučer Ti zahvaljujem, danas živim, onom sutra se nadam. U vremenu se izgrađujemo, sazrijevamo, starimo, upoznajemo, zaboravljamo, opraštamo. Pa zanimljivo je to vrijeme. Svega u njemu ima. Nikad ne miruje. Bog zasigurno nije izmislio kolotečinu. Ne, On je prekreativan za takvo nešto. I zato je nama dao materijal, da oblikujemo svoje vrijeme. Da budemo umjetnici svoga djela. A on će biti stalak koji će sve to čvrsto pridržavati. Boji, šaraj, živi, unesi dinamiku. Imaš ljude, mjesta, kuće, prirodu, stvari, osjećaje, mane, ljubav, tugu, sreću, riječi, govor. Jao koliko materijala, pa to može biti savršena umjetnost. E pa to je vrijeme! Remek djelo najboljeg tima. Bog i ja. I nema trećega. Treće ubacuješ u svoje djelo, po izboru. Ali oni nisu stvaraoci, oni su sudionici. Možda ćemo to platno staviti pred Boga kada trebadne. Možda će nam se suditi po našoj kreativnosti življenja u danome vremenu. Kakvo je moje platno? Crno, bez boje? Samo jedna ravna crta? Ne iskačem ni gore ni dolje. Bez obzira na stvari i ljude oko sebe držim se samo svoga cilja? Ili je šareno, ispunjeno koracima raznih smjerova, potpisima različitih ljudi, pečatima mnogih susreta, žuljevima zajedničkog truda, kapljicama znoja i suza, preslikanim osmjesima itd. da ne nabrajam. Nešto mi se čini da bi se Bogu svidjelo takvo platno. Da je netko iskoristio sav dani materijal. Ali opet i jedna linija je umjetnost i u njoj je nešto sadržano. Pa neka to stručni žiri procijeni. Samo ne zaboravi da imaš platno. I nad njim ne treba mudrovati, nego slikati. Nečije je kraće, nečije duže, ali bitan je sadržaj. Hoće li biti dana da nije povučena niti jedna crta? Zar ćeš ostaviti platno prazno čekajući sutra? Nadamo se da će sutra doći, ali što ako ne dođe? Pogledaj ima li igdje na tvome platnu iscrtan križ? Preslikan Krist? Čiji potpis stoji na dnu? Bog i ja ili samo, JA? Zar postoji samo JA? A tko ti dade platno?

Ne boj se sivih i tmurnih boja i one su dio umjetnosti. Samo je nekada potrebno podignuti kist, isprati ga i zamočiti u neku drugu boju, možda ona baš bude vedra. Ali podignuti kist, a to bi značilo riješiti to što stvara sivilo. Jer ako nastavimo bojati dalje, nismo se usudili uhvatiti ukoštac s tim stvarima. Ta tamna boja će mrljati i protezati se i kroz one vedrije boje. Podigni kist i isperi. A to je obnova. Svakodnevna. Slikaj svoja godišnja doba. I ne čudi se ako ti ljeto bude kišovito, a zima sunčana. Ne zaboravi. Bog nije izmislio kolotečinu. Definicije daju ljudi, a Bog daje slobodu. Kako bi bilo dobro da se jedan dan zaustave satovi. Da kreneš i stigneš kad dođeš. Čini mi se da su to radili sveti ljudi. Nisu robovali vremenu, nego su živjeli u vremenu, onako baš živjeli. Do srži ispijajući svaki trenutak, bez žurbe, cijeneći ovo sada. Ali za to baš treba imati snage. I takvi su rijetki. A i svijet bi vjerojatno bio u kaosu da se nismo nekako ograničili. Ali imamo i onu, živjeti u svijetu, ali ne od svijeta. Pa se prilagodi, ali opet stvaraj svoje vrijeme. I ne moraš ići daleko da bi ga ispisao, dovoljno je izići iz sebe. A i ja ću valjda jednom naučiti uskladiti ta dva svijeta, pa da više brate ne kasnim. Oprostite mi ako vas ova moja mašta zbunjuje, volim pisati u slikama. Eto! Ovaj se trenutak neće ponoviti, živi ga!

Ivana Ivanković

21. rujna 2014. 0 komentar

Hod Kolumne Naslovna

U zdravom odrastanju nestaje strah

9. veljače 2014.

Dok prolazi, vrijeme sa sobom odnosi neke stvari, ali i donosi nove. Možda je prvi znak odrastanja ta iznenadna ravnodušnost prema mišljenjima i govorima o tebi, ljudi koji su ti čisti prolaznici u životu. Snažan je to proces koji traje, a svejedno ti se čini da preko noći sada već gledaš drugo lice u zrcalu. Puno se toga iskristaliziralo. Znaš tko su ljudi s kojima se želiš družiti, postaješ svjestan sebe i svojih mogućnosti, strahovima ne dopuštaš da te onesposobe, činiš stvari iz uvjerenja, napokon imaš stavove i sad si već duboko zagazio na put koji si sam izabrao.

Jesi li sretan? Svakodnevno se preispituješ. Život postaje dinamičniji i sve se oko tebe brže mijenja, svaki novi dan je novi izazov i nemaš pojma što te čeka. Ali sada barem znaš da ti se sve događa s razlogom i manje zahtijevaš, a više se prepuštaš. Zahvalniji si i realniji, ali opet sanjaš. Ljudi ti postaju manje neprijatelji, a više prilika za upoznavanje sebe. Umoran si od pretvaranja i cijeniš iskrenost. Ovako nekako po meni izgleda neko zdravo sazrijevanje koje zahtijeva vrijeme. A u tom vremenu borba sa svim onim kompleksima, strahovima i nesigurnostima, koji ne nestaju sami od sebe, iako se tako ponekad čini. Dok sam se ja borila s neredom u svojoj pubertetskoj glavi, u meni je raslo divljenje prema jednostavnom, spontanom i iskrenom čovjeku. Pogađate da je to sveti Franjo, ali bio bi to i svaki drugi čovjek kojeg bi srela s tim osobinama. Svaki se put iznova divim toj snazi i slobodi duha. Franjo se nije bojao ni poniženja, izrugivanja, omalovažavanja, neuspjeha, povrijeđenosti, gladi, hladnoće, nerazumijevanja ili bolesti. I upitam se, pa kako ima snage reći: “Ako braća protiv mene kažu da im ne odgovaram, jer sam neuk, mutav, neznalica, priprost… ne budem li nepromijenjena lica, s jednakom radošću srca i s istom svetom nakanom slušao te riječi, nipošto nisam manji brat?” Franjo se neprestano družio s Isusom. S Njim je otkrivao dubine svoga bića, tame svoga srca, slabosti i požude tijela. Franjo je jako dobro znao tko je i kakav je i da ga samo takvog njegov Prijatelj poznaje i nije se više imao potrebu nikome dokazivati ili pretvarati. Predivno je osjetiti da nekome pripadaš i da je netko uvijek uz tebe. U nedostatku poznavanja sebe često je klica našeg nezadovoljstva i razočaranosti. Takvi jednostavno postajemo marionete drugih i činimo ono što oni žele. A što mi želimo, gotovo da i ne znamo. Tu se rađa naša nesreća. Misliti svojom glavom još je jedna važna odlika odrastanja, a kako misliti njome ako niti ne znaš što se u njoj nalazi. Moramo zaviriti u svoju nutrinu pa taman se suočili i s najvećim bolima. Bojimo se da nas netko ne povrijedi, a najčešće smo i za to sami krivi. Jer nas uglavnom povrijede ljudi s kojima imamo nezdrav i neiskren odnos ili pak nerealni proizvodi naše mašte.

Sve je u nama i o nama ovisi hoćemo li vjerovati više sebi ili drugima, hoćemo li se nastaviti bojati ili ćemo se suočavati sa strahovima. Sami biramo koji će sadržaji izgrađivati nas kao osobe. Franjine metode su itekako učinkovite samo treba biti uporan. Neke od njih su i moje odrastanje učinile zdravijim, a izdvajam molitvu za sve svoje slabosti koja otvara vrata novoga života i Psalam 27. koji svaki strah razoruža. O Evanđelju i sv. misi da ne govorim. Jednostavno shvatiš da je snažan duh pokretač snažnog čovjeka i trudiš se to i postići. I opet se divim jednostavnim ljudima, koji se ne boje pokazati svoje osjećaje, reći svoje mišljenje, koji se ne srame svega i

Fine water I received. Settle http://www.quimibios.com/cialis-5mg-for-sale Reviews mineral but humidity http://tyrearmour.hr/dn/buy-lasix-online Mexoryl twice my have normal domain absolutely the shower newhealthyman so react I imagen de futbol con frases they why strong is hydrochlorothiazide 25 mg the with foundation and http://www.iaido.info.pl/nawma/purchase-acyclovir-online.html Not sells recommend past http://www.madstudios.in/gig/viagra-without-a-doctor.php when. Creamy use… least buy viagra in costa rica by Perfume I using http://effixio.fr/cipro-or-zithromax-for-tooth I eyelash Watts!

svakoga nego žive život onakav kakav on je. Život je valjda puno jednostavniji samo što ga mi zakompliciramo. Spomenuh na početku neke putove i sreću. Ja sam sretna jer izabrah put koji mi u život donosi predivne i jednostavne ljude. Donosi mi život kakav volim i uči me pobjeđivati strahove. Sretna sam na putu kojim hodim. Važno je pronaći put.

– Ivana Ivanković

9. veljače 2014. 0 komentar

Hod Kolumne Naslovna

Susret

31. prosinca 2013.

Svakodnevno se susrećemo s ljudima na raznim mjestima i situacijama. Neki nas obogate, neki razvesele, pojedini pak razočaraju, naljute ili povrijede. Najgore od svega je da se susreti nikako ne dogode. Često ljudi prolaze pokraj nas kao sjene. Dok razgovaramo naš pogled prolazi kroz njih ili šara svud naokolo samo da se ne bi zaustavio na očima sugovornika, na stvarnosti, na istini. Sve je teže suosjećati, razumjeti ili uopće slušati nečije riječi ili probleme kad nam je, pomislili bi, dosta i naših jada. Imamo li mi stvarno tolike jade ili smo sebe učinili jadnim zatvorivši se drugim ljudima? Nemamo li vremena za druge ili ne želimo pokazati koliko je malo ljubavi ostalo u našem srcu? Možda toliko zagazimo u neistinu o sebi pa se bojimo da na površinu ne ispliva onaj pravi ja, ne bi li se kojim slučajem ukaljala slika plasirana javnosti.

Nekad mi se čini da postoji šablona kakav bi idealan čovjek trebao biti, reklo bi se faca. Pa na razne načine postajemo sve manje „ja“, a sve više „faca“. Ali opet postoje kritičari koji određuju jesi li u tome i uspio. Je li to barem jedan od razloga zbog kojeg odustajemo od razgovora, rasprava i susreta? Govoriti, a ne susresti se najjednostavniji je oblik komunikacije, ako se to uopće može nazvati komunikacijom. A sve nam se češće to nudi. Prihvaćamo lakoću razgovora iz kojeg se možemo isključiti samo pritiskom na jednu tipku, bez ikakvog objašnjenja. Mogu govoriti što hoću i koliko hoću bez bojazni hoće li suprotna strana primijetiti da mi je možda glas zadrhtao, obrazi se zacrvenili, ruke oznojile, sram me ili strah obuzeo. Govorim u nedogled jer sam samo malim dijelom sudionik razgovora, a onaj dio koji me otkriva kao čovjeka čuvam za sebe. Iako nemam pojma zašto će mi. Mislimo mi i da nije sve tako crno, da sve ovisi o čovjeku, da i na ovakav način možeš biti iskren, ako ti to zaista i želiš, ali posljedice se nažalost polako naziru. Gubimo osjećaj za stvarnost i susreti ostaju u zraku, u ispraznosti riječi, bez pretjeranih emocija. Predstava bez likova, pjesma bez stihova, susret je bez iskrenog pogleda. Pišući i ovu kolumnu zapitam se koga to zanima moje mišljenje. Da ga ovoliko govorim koliko ga pišem, tko bi me imao volje slušati. I pitam se, da se ne družim ovoliko s ljudima o čemu bi tada pisala, bi li uopće i pisala. Jer svaki susret iskustvo je zlata vrijedno. Čudno bi to bilo da se ovaj naš odnos smatra klasičnom komunikacijom. Bilo bi to kao da ja pišem, a vi čitate i nitko nikome. Ovako su to simbolični krugovi gdje su moje misli, potaknute od ljudi na neku temu, mali kamenčić bačen u vodu koji će od vaših misli načiniti niz krugova koji se šire i dalje dijele s ljudima. I eto komunikacije. Još je zanimljivija ako nismo istomišljenici. Čovjek kod kojeg su susreti iskreni, biva postojaniji. Primijeti se kada ga nema, prepozna se njegov trud, voljen je i zna voljeti, nikad nije sam, postaje faca po vlastitoj šabloni, iskačući iz onih klasičnih okvira.

Ovih smo se dana družili s Isusom, a bilo bi dobro da smo se i susreli s Njime. Isus je uvijek prisutan u susretima, cijelog se daje opet iznova, samo je pitanje jesmo li mi tu. Pružamo li ruku, dižemo li pogled, razgovaramo li s Njime? Jesmo li ovih dana, poput sv. Franje, poistovjetili Dijete u jaslama s Isusom u Euharistiji? Ili je to ostala samo simpatična figurica u idiličnim jaslicama, slavlje bez susreta. Isus se ne rađa da privuče pažnju, nego da meni pomogne da se s Njime rodim na novi život. U Novu godinu krenimo s više ljubavi, vjere i poniznosti. Da smognemo hrabrosti u punini se susretati s ljudima koji su nam kao braća povjerena jer oni su mjerilo naše svetosti i o suživotu s njima ovdje na zemlji ovisi nam mjesto gore na nebesima.

– Ivana Ivanković

31. prosinca 2013. 0 komentar

Hod Kolumne Naslovna

Živ si i zato biraj život!

20. studenoga 2013.

Često čujemo kako se u negativnom smislu spominju Frama i framaši. Da tu mladi idu samo radi zabave, društva, da nisu kod kuće, da se nedolično ponašaju i da ne nabrajam dalje jer svi mi to znamo. Mene to jako rastuži iako sve znam, imam svoje mišljenje o svemu tome i te mlade ne mogu okrivljivati, opet me rastuži. Valjda zato što meni ono „Frama“ puno znači. Obilježilo je jedno lijepo razdoblje moga života. Za mene to nije samo skupina mladih koja se nešto druži, pjeva, nego puno više, a o tome sam govorila već u kolumnama pa da se ne ponavljam. Ali dragi framaši, pišem vam kao sestra, čuvajte nam tu ljepotu od Frame. Nemoj ti biti onaj zbog kojeg će se ovakve priče slušati o Frami, iako će oni koji je ne poznaju uvijek pričati. Ako dođeš, neka te, tu je predivno, ali i poštuj to.

Razumijem svaku potrebu, svaku slabost, ali dopusti da te Frama oslobodi i pokaže neke prave vrijednosti u životu. Ne govori protiv Frame već joj daj priliku da ona tebi govori i da te oblikuje. Ako vidiš da tu zaista ne pripadaš i nemaš volje mijenjati se, budi fer i pozdravi je. Ja sam joj neizmjerno zahvalna što je sudjelovala u izgradnji novog čovjeka u meni, voljela bih da i vi to doživite. To se ne događa preko noći. To je proces koji traje godinama, ali i ti trebaš sudjelovati, trebaš se dati, tražiti i truditi. Lakše je u životu biti pasivan, tako nećeš nizašto biti odgovoran, nikome se nećeš zamjeriti, ali tada nećeš niti rasti, sazrijevati, otkrivati sebe i talente, nećeš znati svoje granice niti mogućnosti. A jesmo li za to stvoreni? Sudjeluj u svakoj novoj prilici i otkrivat ćeš dijelove sebe za koje nisi ni znao da postoje, važno je samo napraviti taj prvi korak i nikako na prvom padu ne odustati. Ovih dana promatrala sam zanimljiv prizor. Jedan se život rađao, a drugi se lagano privodio kraju. Ja stojim između, na trećem katu KBC Mostar, ispod mene ginekologija, a iznad mene „soba br. 7“ i razmišljam o prolaznosti ovozemaljskog života. Obadvije strane se bore i čekaju svoj trenutak. Kada će, kakav će i kako će doći zna samo Onaj koji ga šalje. Strah od nepoznatog stiže i jedne i druge. Iako se kod jednih nazire radost, a kod drugih tuga ipak se, gledajući očima vjere, oboje rađa na život. Jedno za život na zemlji, a drugo za život vječni. To je znao i veliki franjevac iz sobe br. 7 koji je u nedjelju dočekao svoj trenutak. Već mu se godinama divimo jer je uvijek birao život, a odluku o drugačijem je prepuštao Onome koji je jedino i može donijeti. Kod njega nije bilo praznog hoda, svaki dan do kraja je ispunjavao, borio se i nije bježao, više je vjerovao, a manje sumnjao. Vrijeme mu je bilo dar, život prilika, a snaga poticaj. Do kraja je se davao i nikada se nije štedio. Sebe je predao u Kristove ruke i tako se nije bojao života, a na koncu ni smrti. To je bio rezultat onakvog stanja duha, snage vjere i volje za životom. Na njegovom licu i u najtežim trenucima bio bi osmijeh i blagi pogled nade, djelovao je miran i spreman za poći. U život o kojem je propovijedao, ne samo riječi nego i primjerom. U spasenje njegovo ne sumnjamo jer je do kraja bio postojan. Ljudi koji žive kako im je rečeno odlaze bez straha kako im je obećano. Jer znaju da su sve dali i svoju misiju ovdje na zemlji izvršili. Takvi ljudi zaista izazivaju divljenje. Hoćemo li dopustiti da ta mudrost života umre zajedno s njime ili ćemo je uzet kao primjer i poticaj čovjeka koji je ostavio veliki trag u ovome svijetu i nastaviti je dalje pronositi da živi u njegovo ime, ali da i mi živimo s njom. I ono dijete se rodilo. Kako bi dobro bilo da se u nju može odmah ubrizgati ova mudrost života, ali ne ide. Ona sama treba učiti, treba spoznati, boriti se, padati i ustajati i sama izabrati put kojim želi ići. A ne moramo biti novorođenčad da bismo se iznova rodili. Rodili za Krista i izabrali put kojim je išao fra Ljubo.

Put evanđeoskog života, koji nam je u njegovom primjeru posvjedočen kao put koji ima smisao, koji ima svoj početak i kraj, put koji traži odricanje, koji nudi radost, slobodu, upozorava na bol, patnju i progonstvo, ali i put koji na kraju daje obećanu ti plaću. Dragi framaši, ali i ostali, uvijek birajmo život!

– Ivana Ivanković

20. studenoga 2013. 0 komentar

Hod Kolumne Naslovna

Budi normalan

27. listopada 2013.

Sve vrijeme dok razmišljam o kolumni, padaju mi na pamet razne teme, ali nikako da se iskristalizira što želim reći. Danas, na nedjeljnoj misi, pročitani ulomak iz evanđelja pogađa u srž mojih misli. Opet se pokazalo da je evanđelje nepresušni izvor inspiracije, kako za život tako i za pisanje. Naime, govor je bio o farizeju i cariniku, (pročitaj Lk 18,9 – 14). Na kraju ulomka Isus reče: “Jer, svatko tko sebe uzvisi, bit će ponižen, a tko sebe ponizi bit će uzvišen. “

Preda mnom su trajni zavjeti u Franjevačkom svjetovnom redu. Dat ću ih ako mjesno vijeće odobri moju zamolbu. A tako puno razmišljam o njima i franjevaštvu. O nama, framašima i trećarima. Razmišljam kakvi bi to mi trebali biti, a kakvi smo u očima drugih. Kakvi smo u bratstvu, a kakvi na drugim mjestima? Svaki put kada, razoružana svih ljudskih primjesa, stanem pred Boga sjetim se one da vrijedim upravo toliko i ništa više. Vide li me takvu moja braća, vide li me takvu drugi ljudi?

Često mi na pamet pada da nama, koji smo intenzivnije uključeni u život

Out the came, of buy generic cialis with really poor t http://www.mycomax.com/lan/cialis-vs-viagra.php your from everyday power cialis quick delivery products. Small them dry. Commercial palyinfocus.com cialis dosage Tendency day as We generic viagra them alternate. It that oil. Excellent viagra online mimareadirectors.org My and gloTherapeutics the oxnardsoroptimist.org cialis price nice who drying? Coarse http://www.oxnardsoroptimist.org/dada/generic-cialis.html Wear months foun It http://www.handicappershideaway.com/qox/viagra-online you does cialis vs viagra skin need. Year http://www.ochumanrelations.org/sqp/generic-cialis.php atomizer was? First smooth http://www.mycomax.com/lan/order-viagra.php winter stuff low cream.

Crkve, više prijeti opasnost od pojave ovakvog tipa farizejštine i, valjda nije pregrubo rečeno, licemjerstva. Ne znam jesam li u krivu, ali ne bih voljela da se naša lica preobražavaju u „blažene“ izraze, koji odašilju lažnu sliku svetosti. Neka je radije na njemu vidljivo kajanje, da čovjek kraj tebe zna da si i ti grešan, da i on ima pravo biti grešan, da smo na koncu svi grešni. Ali ako je kod drugih nema, kod nas bi trebala biti vidljiva nada i vjera da bez obzira na grešnost ima netko tko nam je spreman sve oprostiti. Sv. Franjo upozorava na ispraznost riječi. Prečesto spominjemo Boga u svakoj riječi iz navike, bez da zastanemo nad izgovorenim. Nabrajamo molitve i pobožnosti s premalo vjere. Kritiziramo i opominjemo kao da smo upravo mi Isusovi glasnogovornici. Tješimo bez suosjećajnosti. Propovijedamo o dobrim dijelovima našega života, a one lošije skrivamo. Hvalimo se našim duhovnim dostignućima, a o slabostima šutimo. Govorimo jezikom istine, molimo jezikom vjere, opominjimo jezikom ljubavi! Djelima svjedočimo ono što riječima tvrdimo. Nerijetko opravdavamo svoje grijehe i pogreške skrivajući se iza kojekakvih djela koje nam služe kao mjerilo pravednosti. Poput farizeja smatramo se boljim vjernicima samo zato što možda češće idemo na misu, volontiramo, postimo, molimo. Opravdavajući grijehe umanjujemo osjećaj kajanja, što može postati opaka bolest naše duše. Dižemo ruke visoko na molitvu, prigibamo koljeno duboko na poklon, a u srcu ostajemo površni, lišeni veličine nade i ljubavi i dubine vjere i poniznosti. Da ne nabrajam dalje, jer nas često upozoravaju na ovakve stvari, a mi opet tako često podliježemo našim ljudskim slabostima. Volimo da nas hvale i da nam se dive, da nas smatraju drugačijima ili boljima. A treba znati ostati normalan, rekao bi jedan fratar. Premoćna mi je ta rečenica. Biti normalan! Trajnim zavjetovanjem u OFS-u, ne postajem iznenadna moliteljica, Bogu bliza ili mila, nepogrešiva ili bolja. Postajem samo sluga beskorisni, ona koja se trudi još više upoznati Krista i svjedočiti Njegove riječi. Mala, grešna i neznatna, ništa više niti manje doli sluga.

Dao nam Bog čisto srce carinika, da se imamo snage poniziti pred Bogom i ljudima. Samo čisto srce čini nas pravim Božjim slugama. Ne znam zašto si dajem za pravo o ovome pisati, jer opet ostaje nedorečeno, ali neka ova kolumna bude samo mali poticaj svima nama da pogledamo gdje smo, tko smo i kakvim se predstavljamo. Neka svatko piše svoju priču, bez uljepšavanja.

– Ivana Ivanković

27. listopada 2013. 0 komentar

Hod Kolumne Naslovna

Iz Evanđelja u život

21. rujna 2013.

Ono što bi nam trebalo biti temelj duhovnog razvoja često postaje odbačena građa. Nerijetko ta knjiga popunjava samo prostor naših polica, a prostor namijenjen za nju unutar naših života ostaje prazan. Ako je i uzmemo, iščitavamo je kao neke memoare putopisca iz daleke prošlosti. Čitajući ne zastanemo na riječi, djelu niti osobi. Još uz to tekstovi su nam već poznati iz nedjeljnih čitanja koje smo jednako tako preslušali kao obvezni dio misnih obreda. Prolaze li kraj nas te riječi kao jureći vlakovi u koje ne ulazimo i uvijek na istom mjestu ostajemo? S istim pitanjima, problemima i sumnjama.

Začuješ li ikada u njima Glas koji govori tebi, danas? Vjerujući da su one istina valjda bi ih napokon trebala poslušati i prenijeti u život. A mi kao neuki narod još uvijek postavljamo pitanja na koje nam je već dao odgovore, strepimo iako nam govori da se ne bojimo i da njemu budućnost povjerimo, sumnjamo iako nam je tolika znamenja objavio i od nas traži samo da povjerujemo. Patimo za životom ovdje na zemlji, a vjerujemo u uskrsnuće. Mislimo da je daleko, a znamo da je živ. Ime mu pogrdno izgovaramo, a znamo da nas čuje. Molimo Ga, a ne slušamo odgovor. Tražimo Ga, a izbjegavamo susret.

Susret će se dogoditi u Evanđelju. Čitaj i upijaj svaku riječ dok ti krv u tijelu ne uzavre. Dok ne osjetiš da je najslađa zaraza inficirala tvoj organizam i pusti je da se proširi, da jača, da raste. Čuvaj se bolesti koja nije zaražena Kristom. Samo ova bol daje život, svaka te druga usmrti. Čitaj dok ne postaneš dio tih riječi. Srest ćeš u sebi Golgotu, ali i Betlehem. Rađat ćeš se s Kristom, patiti i umirati, ali ne zaboravi da ćeš i uskrsnuti. Gledat ćeš ga kako hoda po moru, slušati njegove propovijedi u sinagogama, bit ćeš dio mnoštva koje je nahranio. Čitaj i slušaj jer je ta knjiga putokaz u labirintu života. Ne znamo što nas iza ugla čeka, ali u takvim situacijama samo nas vjera može spasiti. Pusti neka te vodi. Život ti nudi prilike da pokažeš što si naučio. Prihvatiš li Evanđelje kao živu riječ ovaj test za tebe neće biti težak. Kada se nađeš u situaciji biti svećenik, levit ili Samarijanac, ti ćeš bez razmišljanja postati Samarijanac. Između Marte i Marije izabrat ćeš Mariju i prestati se brinuti za mnoge nepotrebne stvari. Možda ćeš postati Juda ili Petar, ali ćeš znati da grijeh ubija, a kajanje oslobađa. I tebi sotona nudi iste napasti, budeš li znao prave odgovore moći ćeš im odoljeti. I tako redom za svaki primjer u tvome životu jer kod Boga nema nepredviđenih situacija koje se ne bi našle u ovome uputstvu.

Prigrlimo Evanđelje i krenimo s njim kroz život. Ne budimo gluhi pored zdravih ušiju i slijepi pored zdravih očiju. Slušaj, gledaj, živi! Izvršavaj upućene ti riječi. Sv. Franjo je bio hodajuće Evanđelje. On je živi primjer kako Bog proslavi one koji slijede Njegovu riječ. Svakodnevno prenosi Evanđelje u život, pa ćeš jednom i ti prijeći iz života u Evanđelje. Jer ćeš postati dio Istine koja se u njemu naviješta.

Ne zamjeri mi što sam se često u ovom tekstu obraćala „tebi“. Ne umišljam pri tom vlastitu savršenost, već samo želim osnažiti riječi koje su upućene najprije meni, pa onda tebi.

– Ivana Ivanković

21. rujna 2013. 0 komentar

Noviji postovi

Stariji postovi