Papa Lav XIV. na Bogojavljenje je zatvorio Godinu nade. Svega nekoliko dana poslije, 10. siječnja, proglasio je Godinu sv. Franje. Tako smo prešli iz jednoga jubileja u drugi. Nakon redovitoga jubileja koji Crkva slavi svakih 25 godina, ušli smo u posebnu godinu koja je proglašena povodom 800. obljetnice svečeva slavnoga preminuća. Apostolska pokorničarna objasnila je kako se proglašenjem Godine sv. Franje želi potaknuti na nasljedovanje Siromaška iz Asiza kako bismo se što više suobličili Kristu te kako ne bismo zanemarili odluke donesene tijekom Svete godine.
Zanimljivo je uočiti poveznicu i kontinuitet između ova dva jubileja. Iz govora o kršćanskoj nadi dolazimo k čovjeku nade. Iz teorije u praksu. Iz riječi u život. Upravo se u toj dinamici krije opravdanje našega čašćenja svetaca. Sveci su oni muškarci i žene koji su u svojim životima utjelovili sami Božji život. Tako su nam potrebni kako bismo konačno shvatili da nam Bog nije objavio tek neki nauk, zapovijedi ili upute za dobar život; On nam je objavio sama sebe, i to kako bismo bili u zajedništvu s Njime i postali poput Njega. Lica svetaca pokazuju ostvarenom tu Božju želju. Zato i sav nauk Crkve, kojega iščitavamo iz Svetoga pisma i Tradicije, možemo pronaći ostvarenim u životima svetih ljudi. Njihovi primjeri zrcale sve kreposti. Tako se i na primjeru sv. Franje može govoriti o kreposti nade.
I, nakon što smo toliko slušali o nadi, a možda i dalje ne znamo kako bismo jednostavnim riječima opisali tu stvarnost, možemo se – umjesto same teorije – poslužiti obraćenjem našega Serafskoga Oca. Ono čemu se kršćanin nada jest ni manje ni više nego vječni život. To jest velika nada naših života. Postoji Bog koji me ljubi. Odlučio sam mu povjerovati, upoznao sam Njegovu ljubav i shvatio da Njegova ponuda spasenja sadrži vječnost s Njim. On je već sve učinio kako bi mi omogućio ulazak u tu vječnost. Po svome Sinu, Gospodinu Isusu, uništio je grijeh i oduzeo moć smrti, uklonivši tako sve prepreke između sebe i nas. Vrata u vječnost otvorena su mi. Trebam jednostavno prihvatiti tu ponudu spasenja. Onda kad je prihvatim, shvaćam kako je nada aktivna krepost. Ona nije čekanje da se nešto dogodi. Ako se nadam životu vječnome, onda je sve ono što činim takvo da me približava tome životu. Nada preobražava čitav život.
Naši životi često su obilježeni malim nadama. One označuju naše planove i projekte u kojima za Božji plan spasenja možda i nema previše mjesta. Imati male nade, ovozemaljske nade, znači živjeti život ne pitajući se što Bog od mene traži. Na put obraćenja stupam u onome trenutku kada se uspijem otvoriti velikoj nadi. Kad shvatim da mi Bog nudi mnogo više. Upravo je takvo iskustvo prošao sv. Franjo. Obilježen malim nadama, ovozemaljskim, o tome kako će postati vitez i imati slavu ovoga svijeta, u vlastitim se neuspjesima i bolestima uspijeva otvoriti Božjem djelovanju i čuti pitanje: „Franjo, tko ti može dati više, sluga ili gospodar?“ Tada se počinje otvarati Božjoj ponudi spasenja i tražiti Njegovu volju pitajući se: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ U tome ustraje sve do konca života. Gospodin mu je pokazao put, a Franjo je bio otvoren Njegovu djelovanju dotle da je nada u vječno zajedništvo s Bogom nadrasla i nadjačala i strah od smrti. Svetac je već na ovome svijetu bio toliko otvoren Božjoj vječnosti, tako da je i sama smrt izgubila moć odvojiti ga od Onoga komu je povjerovao i postala jednostavnim prijelazom. Franjina radost pred licem smrti pokazuje kako je kršćanska nada uistinu nada koja ne postiđuje (Rim 5,5). Godina sv. Franje milosna je prilika da od našega Serafskoga Oca nastavljamo učiti kako se otvoriti toj velikoj nadi koja jest sama vječnost u zajedništvu Presvetoga Trojstva.
fra Josip Stanić