Uvijek se radi samo o detaljima…
Poput zgužvane vate natopljene eterom, nad grad se spustila magla, i on je nakon još malo trzanja klonuo kao omamljen. Zvuci su postali tiši, i kretnje kao da su se usporile, svijetla jedva da su se vidjela, a svuda je lebdio opojni, oštri miris neobično guste magle. Bila je nešto gotovo materijalno.
Pogled kroz prozor, i vrijeme koje mami na razmišljanje. Razmišljanje o gospođi Zemlji, događanjima na njenoj kori i slobodno hodajućim ljudima svih boja, oblika i veličina.
Moramo znati da ne živimo u vremenu u kojem gluhi čuju a nijemi govore, i da je potrebno otvoriti usta i progovoriti, a ne ostati nijem. Napisati i pročitati, a time i gluhom otvoriti uši.
Razmišljam, je li se među nas ukorijenila ljubav, i je li ona još uvijek srž čovjeka. Nosi li svaki čovjek u srcu nekoga, za koga –kako kažu- vrijedi umrijeti?
Poznajem osobu koja me voljela toliko da je umrla za mene. Ali, umrla je i za tebe. Zamisli koliko srce ima naš Gospodin, kada smo svi glavom i bradom, svakom vrlinom i manom udobno smješteni u njemu. Zamisli koliko nas voli, kada nas je stvorio ovakve- sa očima da vidimo ljepote svijeta, sa rukama dovoljno dugima da zagrle drugog čovjeka, i usnama koje se smiju i propovijedaju Radosnu vijest. U srcu Njegovom svi smo sigurni. I voljeni, i zaštićeni, i ljubljeni.
I najbolje u vezi Boga je činjenica da će nas On voljeti i kada sami sebe ne volimo, i da će nam brisati suze kada mislimo da smo sami na cijelom svijetu. Tek kada ostanemo samo s Bogom, shvaćamo da je Bog dovoljan, i da će nas voljeti htjeli mi to, ili ne. Ljubav nije nešto što Bog radi, to je ono što on jest.
Često i sama mislim da sam svojim padovima i promašajima iscrpila Boga, ali to je nemoguće. Njegova ljubav se ne može potrošiti. On nas voli. To je temelj koji Bog mora postaviti u nas, da bi mogli razumjeti sve ostalo. Vjera tako djeluje, ako dopustiš Bogu da te voli, i ako dopustiš sebi da voliš Njega, bit ćeš kao osoba koja je stalno pijana- u Duhu. Na licu će ti stalno biti osmijeh. Bit’ ćeš lijep.
Upoznati sa najvećom i najsavršenijom ljubavlju, usudimo se voljeti druge. Kada ste zadnji put zagrlili prijatelja, probudili roditelja, rekli bratu i sestri da ih volite? Bez obzira na opasnost da će ti se rugati, ili nešto zahtijevati, bez obzira što misliš kako će se cijeli svijet urotiti protiv tebe ako pokažeš ljubav, ili će te strah od nepoznatih ljudi uništiti, usudi se voljeti.
Jer ne treba šutjeti o ljubavi. O ljubavi najmanje.
Lucija Madžar
