odmor

„Da sam prije znala kako prija mi tišina, krala bih komade stvarnosti, brisala bih površinu sa vrata srca i zavirivala u neistražena prostranstva. Da sam prije znala koliko se riječi može izgovoriti bez ijednoga glasa, pažljivije bih osluškivala jeku tišine. Da sam prije znala kako glasno mogu odjekivati misli, napunila bih naprtnjaču prahom vremena, u džepove ušuškala zrnca hrabrosti i vjere, cipele zavezala vezicama strpljenja i zakoračila bih krupnim korakom. Koračala bih prema šutnji, slijedila put tišine do palače. Put bi bio dug i naporan, znam to. Prvi koraci vodili bi po utabanoj travi, po od prije poznatoj stazi. Već sam toliko puta pokušala stići do palače ali bih tamo negdje, gdje se uzbrdita staza račva na uske puteljke, izgubila kompas i vratila. Misli su opaka stvar. Još ako sjediš sam, naslonjen na kamen zid, dok ti sunce grije leđa a pogled bježi visoko iznad vrhova planina. Zaneseš se u tu prirodu. Izgubiš pojam o vremenu. Samo te poneki zvuk laganog lahora, s vremena na vrijeme podsjeti gdje se nalaziš i zvuk zvona razjasni koliko je sati. Uroniti u svoje misli, ništa teže. Kad se misli umire, onda na površinu isplivamo mi, onakvi kakvi jesmo. Misli u početku nalikuju a uzburkano more, na valove koji vitlaju vode po pučini. I zato ih treba vježbati, treba se naučiti misliti. „Možda misli najviše nalikuju na dijete koje uči plivati. Mlati rukama i nogama, vrzma se i vodu prska na sve strane. A onda kad nauči plivati i pobjedi strah, oslobodi se i prepusti valovima, opušteno se preda da ga voda nosi.“ Predaj s šutnji, dopusti njezinim putovima da dođu do pravog tebe. Nikad ne znaš što šutnja može donijeti i gdje te može odvesti.“ Mene je vratila ponovno u ove dane, kada sam proživljavajući najdublje tajne svoje nutrine u sobi 119 gledala u plafon i pisala ove riječi u redovima iznad. Prisjetila me svega onoga što sam bila tada, u trenutku kad sam više nego ikada bila blizu Njemu i svega što me vodilo do sada, sada kada me strah ravnodušnosti, najstrašnije bolesti srca. Previše je slika u glavi, onih koje sama stvaram i koje mi drugi u prolazu nude, previše životnog kalkuliranja i zauzimanja memorije srca nebitnim glupostima, previše pamćenja u stranicama bilježaka, buke glazbe izlazaka i zaraznih ljetnih hitova, skrinšotanja loših dana i alarma koji čekaju da se aktiviraju. Treba mi neki predah, neki magični trik koji će pred mene staviti Izvor moga franjevaštva da me trzne i gurne naprijed. Bože, vrati me na tvorničke postavke, molim te. Na koncu ovih ispitnih rokova, na početku odmora, u zbrci (ne)dovršenih planova, rastanaka, odlazaka, razmišljanja, zamišljanja i maštanja. Odmori me od svijeta, od knjiga prepunih novih informacija, od ljudi, od moga imena koje mi se ponekad čini da po cijeli dan odzvanja kućom, od borbe s vremenom, snovima i realnošću. Odmori me od mene, razvučene između očekivanja i mogućnosti, između onoga što želim i onoga što mogu. Odmori me u hladovini svoga okrilja, napoj vodom živom i osvježi svojom milošću. Da u sigurnosnu kopiju svoga srca pohranim sve bitne ljude i događaje, da ih pažljivo čuvam i prebirem. A sve ostalo, sve što je višak i za mene previše, izbriši zauvijek, očisti i napravi mjesta za nešto novo i bolje. Da onda tako, pune baterije i bez nepotrebnog zastajkivanja mogu biti ona stara, (nova) ja, zagledana u Tebe. Samo u Tebe.

Ivana Milićević

Počelo je. Ljeto je već odavno tu. Sunce, more, vedro nebo, preplanula ramena, bose noge, sol u kosi, miris borova, ritam neke brze plesne glazbe, zvuk valova, tople noći i gubljenje u danima kojima ne znamo ni ime ni datum. Izgleda kao slika s razglednice nekog grada kojemu valovi pljuskaju obalu dok pada noć ili zvuči kao tekst nekog novog, zaraznog, lako pamtljivog ljetnog hita.

Počelo je. Vrijeme bezbrižnosti, daleko od stranica dosadne knjižurine ispisane dugim i kompliciranim rečenicama. Vrijeme spontanosti daleko od briga oko papirologije i planiranja posla. Vrijeme opuštenosti daleko od svega što nas čini prašnjavim i znojnim od umora života. Vrijeme uživanja, možda daleko, još dalje od Boga!? Zaboravimo li usput, onako, posve slučajno, ostaviti jedno mjesto u autu rezervirano? Jednu osobu, onu najbitniju od svih, pored kofera napunjenog ljetnom lepršavom odjećom i kremom za sunčanje? Gdje bude On, koji obećava da će umorne odmoriti, onda kad mi natovareni polazimo u isplanirane dane i odmor tražimo na nekim krivim mjestima? Gdje putem izgubimo Njega? Ili Ga uopće ni ne pozovemo?

Ima jedna rečenica na drugoj stranici Asiškog hodočasnika pored koje je mojim rozim markerom nacrtano malo srce. „Išao je sveti Franjo na godišnje odmore iako te riječi nije ni poznavao.“ Godišnji odmor. Greccio, La Verna, Fonte Colombo, La Foresta, Carceri, Monteluco… Znao je Franjo putovati, istraživati, odmarati i uživati. Malo drugačije i „luđe“ nego mi danas. Daleko od gužve asiških trgova, od pritiska i netrpeljivosti obitelji, od glasnih noćnih zabava i planova svojih vršnjaka. Daleko od samoga sebe a opet sebi najbliži, sam sa svojom stvarnošću, daleko od buke misli i meteža u srcu. Franjo me naučio značenju riječi odmor. Odmor koji umiri misli, ublaži srce, smiri osjećaje i napuni baterije koje su pri kraju. Odmor koji daje snagu, nauči te tišini i otkrije prolaze labirinta duše. Odmor koji te odvuče u osamu da otpočineš i sve manje bitno ostaviš negdje usput. Odmor koji ne isključuje jedinog Jednog koji umije odmoriti i teret uzeti na sebe. Ovaj put se odmaraj s njim. Zajedno rezervirajte vrijeme. Da budete blizu. Da ovo ljeto ne zaboraviš na dušu dok se brineš za tijelo. Da ga prepoznaš tu negdje pored sebe i dok ti sunce prži obraze, i dok vjetar ljulja slamnate suncobrane, i dok se noću vrtiš i ne možeš spavati, i dok muzika tutnji u ušima, i dok držiš čašu s ledom, i dok uživaš u svakom trenutku. Ni na planini, ni na moru, ni na brodu, ni u avionu, ne zaboravi Onoga koji je stvorio sve čemu se diviš. Ne zaboravi Onoga čijim se djetetom zoveš. Ne zaboravi svoj tau tu negdje u džepu. Nije bitno gdje stojiš, bitno je da znaš kome pripadaš. U svakom trenutku, na bilo kojem mjestu u svemiru. Ne zaboravi to! Iii… Uživaj!

Ivana Milićević

„Vrati me na tvorničke!“

Ljeto je tu, a gdje je Isus…!?