Gospodine moj i Bože moj,
pišem ti ovo da te zamolim za oprost.
Vežu se za mene daljine lutalice, prljavština grešnika, sintičavost duše, trulost bića, polomljenost kostiju.
Guše me prolaznost, pretjerana očekivanja, udaranja u prazno, kriva traganja, pitanja o životu.
Znam da si negdje tu. Svugdje. Odavno već to znam. Ali je tako teško to znanje pretočiti u umijeće sjedinjenja svog života s Tvojom prisutnošću.
Ne bih te večeras dušila previše, samo ti tiho kroz olovku koja dodiruje ovaj papir na kojem ti pišem, šapnuti:
“Trebam Te Gospodine, više nego ikada prije.
Molim Te da me još danas uzmeš od mene same i dadneš me sebi u posjed.”
Nadam se Tvojoj brzoj povratnoj informaciji,
Marija-Zorka Vasilj