Učionica, ona framaška, 6 godina unazad, utorak malo nakon mise i puno prije Frame – ekipa animatora i ja – pala s neba među njih. „Sekta, garant!“ – bila sam uvjerena… U to Kata ponovi opet nešto što sam prvi put prečula: „Ajde, bona! Izvlačit ćemo citate.“ „Kakvi sad citati i gluposti, bolje da bježim odavdje.“ Onda su uzeli Biblije, Novi zavjet točnije, svi. Nešto tako poznato, a opet, tako nepoznato, zaboravljeno i stavljeno po strani. Tada smo se upoznale ja i ona. Tada sam naučila što je poglavlje i redak, i kako su sitna slova i tanki papiri. (…) Priznajem, sumnjam da ću ikada znati otprve otvoriti bilo koju knjigu kao što je Kata tog utorka znala.
Biblija je uistinu nešto što progovara kao pomalo stidljivi sugovornik koji se otkriva tek kada se potrudiš u njemu pronaći nešto dublje. Moram priznati da se moja avantura čitanja Biblije u cijelosti kroz godinu dana stvarno pokazala kao najbolja novogodišnja odluka. Godinama nakon što smo se upoznale. Ne mogu reći da će ona završiti uspješno, ali sigurno mogu reći da smo za sada postale jako dobre poznanice, te da se „kontamo“ puno više sada nego u početku.
Grčevito strahujući za sutra, u boli od prolaznosti života pod teretom današnjice rijetko ćemo se sjetiti da je nekad neki Aron u jednom danu doživio najveći blagoslov i prokletstvo. Gospodin ga pomilova i dade mu čast da bude vrhovni svećenik u njegovom Šatoru i isti dan izgubi svoja dva sina (usp. Lev 9-10). S njim bih povezala i Josipa, sina Jakovljeva. Nedužan, izdan od braće, krivo optužen od Judine žene, bačen u tamnicu, a kako Biblija kaže na više mjesta za Josipa: „Ali Jahve je bio s njim, iskaza naklonost Josipu…“ (usp. Post 39). (Divne li naklonosti strpati ga u tamnicu, zabljesnu mi u glavi.) Ne znam, osobno sam ove dvije priče shvatila jako duboko. Trebali su mi dani dok ih „prožvačem“. Dok ne shvatim da sam ja i Josip i Aron. Svaki trenutak mog života mi je dar. Ne znam kojeg dana će moje srce prestati kucati i ne želim živjeti u strahu, nego u slobodi. Spremna prihvatiti sve. Gospodin koji me stvorio dozvoljava moje dobre i loše dane, otkriva mi lijepe i one ružne strane moga postojanja, ali neopozivo je uvijek tu. Baš uvijek. I daje mi upravo ono što je potrebno, koliko god se činilo da je tamnica mračna i hladna… Bilo je nekako oslobađajuće čuti Ga čitajući Levitski zakon i pronaći među milijardama zrnaca pijeska zakona i odredbi.
Kada sam željela postati profesorica hrvatskog jezika morala sam pročitati puno knjiga iz književnosti, položiti brojne kolegije iz područja gramatike, napraviti nemali broj seminarskih i tko zna što još, da bi eto započela put do titule dobre profesorice. Zahtijevalo je to upoznavanje s materijom. Sada vidim da je vrijeme da radim na tomu da upoznajem svoju vjeru ne samo kroz molitvu, nego i čitajući Riječ. Ta nije li ona Tijelom postala?
Znate, nije čudno što se u današnje vrijeme najbolje prodaju knjige s poticajima, ohrabrenjima, zanimljivim citatima koji uvjeravaju da možeš sve. Mislim, super je da jedni ljudi zarađuju za život dajući drugim, pomalo prestrašenim ljudima neku iskvarenu kopiju Istine, ali moram priznati da su malo plagijati. I sve je to super u nekom svemiru kako oni kažu, dok mi kršćani ne počnemo robovati istom. Tražeći rješenje u nekim citatima s boce i dubokoumnim slatkastim riječima bez Istine i istine o tomu da patnja i radost postaju paradoksalni homonimi. Upoznaj svoju vjeru, Riječ i riječ da je možeš svjedočiti i živjeti bez korištenja riječi. A i da ju možeš dostojno braniti pred onima koji o njoj ne znaju ništa drugo nego blatiti ju upravo zbog toga što mi nedovoljno poznajemo bogatstvo koje nam je darovano.
Antonia Gašpar